13 Jul U ovom kutku stanuje drugarstvo
Nakon svega što se u mom životu izdogađalo u proteklih nekoliko godina, ma šta godina!, nakon svega što se u mom životu dogodilo otkako sam se rodila, ne vjerujem da mi je ikada palo na pamet da ću napisati jedan ovakav blog.
Jučer je jedno društvo od 12 odraslih ljudi i djece, i jedan pas napravilo pohod na Klek. Magičnu planinu mog djetinjstva, čvrstu, otpornu, svoju. Nestvarnu. Nadomak Ogulina. Kada čujem za Ogulin ili pomislim na Oguliin, pomislim na Klek. Planinu. Zauvijek utkanu u moje biće iako nisam rođena podno te kamene ljepotice. Ali ako da jesam. Tata je moj rođen dolje u podnožju i njegovi braća i sestre i otac i majka, i bake i djedovi…. Ne možeš pobjeći od toga.
Ne mogu ni ja. I ne želim. Rođena sam u Sarajevu, ponosnom gradu kakvog nećete naći nigdje drugdje. Ljudi koji imaju srce veliko kao kuća. Koji iz najgore situacije izvuku neki vic.
Odrasti negdje između Sarajeva i Ogulina, jednako i tamo i ovdje, bez obzira gdje je tamo, a gdje ovdje, huh! Poznajem samo troje ljudi koji su tako odrasli. Moga brata blizanca, stariju sestru. I sebe.
Ovo društvo koje se popelo do najvišeg kamička i za nagradu osvojilo predivan pogled od 360 stupnjeva, od kojih se mnogi prvi put vidjesmo jučer, je podijelilo hranu i piće, pokret, ideju, ljubav prema prirodi, i prema drugom ljudskom biću.
Nesputani, fini, blagi, dobri, nesebični, veseli. Mudri, snažni, postojani. Nasmijani.
Nakon povratka u podnožje Kleka, sjeli smo u auto i nas četiri ženske krenule u obilazak rodbine. Čije pitate se?
Pa, naše. Moje, Marijanine, Martinine, Melitine, Ratkove, Margaretine….. Rodbine. Naše rodbine. Nakon što smo od svih divnih duša koje smo posjetili dobili pregrš za pregršti ljubavi, osmijeha, otvorenosti, zagrljaja, poljubaca, poziva da opet dođemo, šala, kave, rakije, vode, soka, kiflica, kolača…. krumpira, luka, češnjaka, cvijeća, pa krenuli put Zagreba, počeo je razgovor o obitelji, o braćama i sestrama, o roditeljima, onim živima i onim koji su napustili našu fizičku dimenziju.
Razgovor o bliskosti. O ljudskosti. O nečemu što se u obitelji i društvu u kojem sam ja odrasla i živjela podrazumijevalo. Bilo je normalno. Normalno kao disanje. Ako si želio živjeti morao si disati. Tako i ovo ako si želio živjeti onda si morao biti čovjek.
Nije bilo druge opcije.
E o tome vam pričam. To je ono što nisam mislila da ću ikada morati napisati. Ali sada nam je potrebno više nego ikada.
Ljudskosti.
Bliskosti.
Foto by Pexels
Međusobnog uvažavanja. Povjerenja, ljubavi, razumijevanja, otvorenosti, prihvaćanja, opraštanja.
To nam je potrebno.
U ovo doba u kojem je čovjek čovjeku vuk. Doba u kojem jedni druge gledamo preko ruba maske sa prezirom. Nosio ne nosio netko te prezire. Smatra te opasnim. Vjeruje da ćeš ga ugroziti. Da ćeš mu uzeti život.
Podsjećam: svi ćemo umrijeti. Kada? Kako? Srećom nije nam unaprijed rečeno. Ne znamo kad ćemo. Možda nam je ovaj sat zadnji, možda nećemo vidjeti sutra, možda za tri godine nećemo živjeti ne u ovom naselju nego uopće. Neće nas biti. U ovom fizičkom tijelu.
Zar onda nije bolje život provesti u ljubavi? Nego u mržnji u strahu?
Zar nije bolje biti ljubazan?
Zar uistinu ne možemo vidjeti da nas strah i mržnja ne samo udaljava jedne od drugih, nego nas uništava. nas same. Ne druge, nego nas.
Zar uistinu ne možemo vidjeti da je lakše živjeti u ljubavi nego u strahu i mržnji?
Zar uistinu ne možemo shvatiti da smo ovaj život dobili da bismo ga proveli u veselju i dobro se zabavljajući? Uživajući, a ne u patnji i borbi i stradanju.
Pustite što drugi govore i rade, umjesto toga propitajte svoje motive. Motive koji stoje iza svega što vi u svom životu činite.
Jesu li vam motivi nastali iz ljubavi za najviše dobro vas i svih koji su u to uključeni?
Ili su zasnovani na strahu iu podijeljenosti gdje se nipošto ne može raditi o najvišem dobru za vas i za sve koji su u to uključeni.
A uključeni su. Svi. I vi.
Svi smo jedno. Ja sam ti. Ti si ja.
blogpost by Darinka, all rights reserved
NAPOMENA: Isti tekst je objavljen na moje vlasite web stranice www.eulifeplus.com i www.holistickaterapija.com
Foto by biancamentil