16 Mar Čija je stvar ljubavni odnos majke i oca?!
Prije dvadeset sedam godina kada je moj tata umro, osjetila sam potrebu reći svojoj mami sljedeće: Ako ti je uopće potrebna neka “dozvola”, znaj da s moje strane nećeš imati ni smetnju ni prigovor ako se odlučiš naći si nekog drugog partnera, živjeti ili biti sa nekim drugim muškarcem.
Na stranu što je moja mama odgovorila da joj je bio dosta jedan muž (hehe), brzo iza toga su se počele redati situacije u kojima sam svjedočila upletanju uloga u obitelji sa djecom.
Tako je jedna mlađa žena koja je čistila u firmi u kojoj sam radila do prije trinaest godina rekla: Ja sam rastavljena, imam nekog, ali ga moram sakrivati od svog sina. Sin mi ne dopušta da poslije njegovog oca imam nekoga.
Rekla sam joj da je to njezin sin i da ne treba njegovo odobenje za svoj ljubavni život.
Ili u jednom salonu sa kojim sam povremeno surađivala vlasnica, inače žena pred penzijom, kaže: Moje kćeri se užasavaju ideje da sam sa nekim drugim muškarcem, okrivljuju me za razvod sa njihovim ocem.
Predložila sam joj da svojim kćerima kaže da joj se jave kada im vlastita djeca (u to doba su obje kćeri već imale muževe i djecu) kažu isto to.
Jedan moj kolega iz sportskog kluba, inače udovac koji ima oko 75 godina i dvije odrasle kćeri od kojih je jedna sa familijom, svoju dugogodišnju partnericu nikada nije doveo doma ili u svoju kuću na moru, jer: Moja će starija kćer dobiti slom živaca ako je dovedem.
Klijent koji je jedno vrijeme dolazio kod mene na coaching kaže mi: Ja si ne mogu pronaći 15 minuta za sebe od moga mlađeg sina. Kad krenem u sobu kako bih meditirao ili se smirio nakon napornog dana, ili napravio neke vježbe zbog bolova u leđima, moj sin se zalijepi za mene i govori mi: tata, volim te, volim te; ne pušta me i i ja ne mogu ništa napraviti.
Drugi klijent, samohrani roditelj sa dvoje djece mlađe školske djece mi kaže: Ja sam cijeli okupiran sa djecom. Nemam niti jedne sekunde vremena za sebe, jer djeca uvijek nešto traže od mene, ili ih moram negdje voziti, ili spremam po stanu, ili kuham, ili sam na poslu. NIkada neću pronaći drugu ženu.
I tako dalje……
Sazorila je tema iz naslova.
Naši su roditelji nama djeci uvijek samo to. Ne vidimo ništa drugo nego mamu i tatu. I to je prirodno i normalno. Uopće ne pomišljamo na njihove druge uloge. Oni su nečija djeca, braća, sestre, prijatelji, kolege s posla, nadređeni, susjedi. Samo….. ima još nešto.
Oni su jedan s drugim u ljubavnom odnosu. Oni su životni partneri jedan drugom. I čak i onda kada jedan od njih umre (ili oboje), čak i onda kada se oni raziđu (rastanu, razvedu, prestanu živjeti jedan s drugim), njihov odnos je ljubavni. Istovremeno, oni su nama roditelji. Oni su to zauvijek bez obzira na njihove statuse kasnije u životu: udovac/udovica, samac, u drugoj/novoj vezi, roditelj nekom drugom djetetu sa nekim drugim muškarcem/ženom.
Njihov ljubavni odnos, bez obzira na to što su oni naši mama i tata je isključivo njihova stvar. I ovdje nema ali. Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi bilo koje dijete moglo imati upliva u taj odnos. Naravno da dijete može željeti da su mama i tata zauvijek zajedno, ali to često nije realno ni moguće. Što god da se događa u njihovom međusobnom odnosu, ostaje izvan odgovornosti ili uplitanja djece. To je njihova stvar kao muškarca i žene. Kao partnera. Iako su oni istovremeno vaši mama i tata, ne smijete se uplitati u to. Držite se svoje uloge djeteta u tome i ne zauzimajte strane, čak i ako se slažete sa jednim od roditelja. Štoviše, nemojte dopustiti da vas uvuku u svoje drame (uvijek ih ima, nemojmo se zavaravati!). Ostavite njima njihov odnos, a vi se posvetite svojem. Gradite kako je to moguće svoj odnos sa majkom, sa ocem, sa braćom i sestrama iz pozicije djeteta svojim roditeljima i brata ili sestre svojim sestrama i braći. Možda ste i jedino dijete. To ništa ne mijenja. I dalje morate svojim roditeljima pustiti njihov odnos, a vi držati svoju ulogu: Djeteta! Vi niste suprug svojoj majci niti žena svojem ocu!
Primjećujete da ovdje često spominjem uloge. Sa razlogom. Jer prije 30 godina ni ja nisam imala pojma koliko su uloge u mojoj familiji pomiješane. Tj. uopće nisam bila svjesna da gotovo nitko od nas pet nije bio u svojoj ulozi. Tek je smrt moga tate i riječi njegove sestre poslije sprovoda, moje tete Kate, skinula veo kojim sam zastrla svoje oči i vid. Rekla mi je: Seko, ti ne možeš biti svoj tata Braci i Jasni. Ni svojoj mami. U tom trenutku, u kontekstu teme o kojoj smo razgovarale, to je bila rečenica od milion dolara! Shvatila sam ne samo da sam ja sjedila u ulozi oca (da se razumijemo, ponekad istupimo iz jedne pogrešne uloge u drugu, i uđemo u svoju pravu ulogu, ali pretežno smo u jednoj pogrešnoj), nego da nikada nisam dokraja – ili uopće! – naučila ili živjela ulogu sestre ili kćeri koja sam bila. Sestra svojem bratu i sestri, a kćer svojem tati i mami.
Od tada nastojim to ispraviti. Uspijevam malo više ili manje, ali uspijevam. I mnogo se toga promijenilo u našoj obiteljskoj dinamici. Morala sam i samu sebe promijeniti i svaka nova ja je vidjela još nešto što je potrebno promijeniti. Moja je uloga sestre, tj. možda više trajni(ji) izlazak iz uloge oca i muža, meni donio sasvim drugu perspektivu. Omogućilo mi je da bolje sagledam svoje vlastite snage i slabosti. Da svoje odnose sa mamom, sestrom i bratom promijenim. Možda nije uvijek bilo standardnog uspjeha: svi smo si super i volimo se zauvijek bez obzira na sve, ali barem sam naučila još jedan sloj postavljanja granica.
Dužni smo kao roditelji svoju djecu naučiti da je ispravno da oslobodimo vrijeme samo za sebe i da se zbog toga nikome ne moramo ispričavati ili objašnjavati.
Dužni smo kao odgovorna i odrasla ljudska bića svoju djecu usmjeravati tako da postanu svjesni ispravnih odluka, ponašanja i riječi.
Dužni smo kao stariji i iskusniji prije svega sebi, a onda i drugima dopustiti da povlače vlastite granice, ali i da stoje u svom suverenitetu. Neće nam se uvijek svidjeti, ali nije ni potrebno.
Na kraju, ako vam to nitko još nije rekao, ja vas volim i vjerujem u vas! Samo vi znate što je za vas moguće!
blogpost by ME
Foto by MabelAmber