02 Dec Svijest i savjest
Prema drugima, prema svojim okolnostima ili prema onome što je neposredno oko nas u svakom trenutku.
Ili barem u svakom petom trenutku.
Tj. jesmo li svjesni? Jesmo li uopće svjesni što se oko nas događa, tko je oko nas, gdje se nalazimo? Čak i bez mobitela u koji bulji non stop gotovo 95% populacije tj. ljudi oko nas – dovoljno je samo da se malo okrenemo oko sebe – velika većina ljudi nije svjesna što se oko njih događa, tko je oko njih i gdje se nalazi. Trebam li spomenuti da i u tom stanju ono što činimo čini štetu i nažao ljudima koji su oko nas. A i nama samima. Prolazi tako naš život pokraj nas, a mi ni svjesni ni prisutni. Bez nas prolazi u nepovrat.
Uzmite recimo pješačke prijelaze. Ljudi čekaju da se upali zeleno za pješake i to je zapravo sve čega su svjesni. Zelenog svjetla za pješake. Ili tako barem izgleda. Promatram to već neko vrijeme. Čim se upali zeleno i začuje onaj specifični zvuk svi zakoraknu na pješački i pri tome samo tu i tamo netko od tih ljudi pogleda lijevo i desno prema nadolazećim autima. Čak sam nekoliko puta svjedočila da se pješaci svađaju sa vozačima tvrdeći da kao pješaci imaju prednost i da im vozači moraju stati i to je njihovo pravo ultimativno. A što ako se vozaču oklizne noga sa kočnice? Ili mu recimo pozli? Ili vas jednostavno nije vidio? Kao vozaču, potpuno mi je jasno da postoji puno razloga i situacija u kojima ne možete reagirati primjereno. Naravno da nije nikakvo opravdanje, samo izričem stvarnost i ono što se događa kada ste u prometu.
A onda ima i ona pjesma o nekom vozaču u južini koji je sa osmijehom na licu stisnija po gasu i izletija pred tricu, koja kaže “… ima je prednost, bija je u pravu, sada na Lovrincu odozdo gleda travu….”. Drugim riječima pokojni je. Imate li onda želju biti u pravu? Koliko vam to “pravo” znači ako izgubite život? Ili ostanete invalid?
Majke. očevi, naučite djecu da pogledaju oko sebe, da prije nego što zakorače na zeleno ipak provjere lijevo i desno i uvjere se da su svi stali.
Nedavno sam se vozila u međugradskom busu koji oko 22 sata dolazi u Zagreb. U busu je polumrak, ljudi umorni i kunjaju, a žena iza mene skrola po mobitelu (i nije ga pustila iz ruke otkako smo ušli u bus), sluša/gleda kratka videa, tik-tok, štoli, par sekundi jedan, pa par sekundi drugi i u međuvremenu i razgovara sa nekim na telefon sa uključenim spikerfonom, i naravno dolaze joj poruke na sve kanale. Zvukova cijela paleta, glasno i neprimjereno. S obzirom na to da nije u svom dnevnom boravku. A u svom dnevnom boravku smo slobodni činiti što hoćemo. Ipak, traje to sigurno 15 minuta i ja se odlucim djelovati. Okrenem se i priupitam ženu je li taj zvuk kod nje. Ona kaze da jest. Možete li molim vas smanjiti taj zvuk, ljudi spavaju i kasno je – pitala sam ja tiho. Odsutnih očiju kimnula je neodređeno i nastavila i dalje sa istim najmanje još 15 minuta.
Nitko vam ne brani korištenje mobitela. Ipak, uvjerite se da to ne smeta druge ljude.
Na plaži su dvije obitelji sa po dvije daske za “stand up pedaling”. I to samo po sebi nije nikakav problem. Ono što sigurno JEST problem je kada su te daske jedni ostavili u plićaku, a drugi izvukli na obalu ali tako da morate zaobilaziti u velikom krugu obje daske da biste prišli moru, odnosno da biste ušli ili izašli iz vode. Kako god okrenemo, to nije u redu. Zašto? Zato što nismo sami. Zato što nismo u svom dnevnom boravku. Gdje možemo činiti što hoćemo.
Je li problem zaobići daske? Vjerovatno nije ni čak ako ste na štakama, ali to neće umanjiti činjenicu da su ti ljudi daske ostavili nemarno i bez svijesti i savjesti o tome da nisu sami.
Pušači. Reći ćete možda: “Kakve veze imaju pušači sa svijesti i savjesti?”. Ima itekakve veze. Sjećate se svog dnevnog boravka? U kojem možete činiti što god hoćete. Pa i pušiti. Ili opušak baciti na pod.
Ali kad ste vani. U haustoru. Na tramvajskoj stanici. U kafiću. Sjedite na klupi u parku. Izašli ste ispred firme. Na plaži ste. Bilo gdje…. Kad niste u svom dnevnom boravku, pušenje i bacanje ćikova oko sebe na pod je apsolutni nedostatak svijesti i savjesti. Prema drugima, prema prirodi, gradu, parku, plaži. I da li da spomenem da to što ste na otvorenom ne oslobađa svijesti i savjesti. Odnosno činjenice da niste sami i da oko vas postoje drugi ljudi.
I, ne! Nitko vam ne brani pušiti. Ali podsjetit ću vas, niste u svom dnevnom boravku. Drugo, da li vam uistinu treba taj smrdljivi ćik?
Sjetite se, ne biste voljeli da vama netko čini nešto, pa u smisli svijesti i savjesti morali biste i sami brinuti da drugima ne činite to isto što ne biste voljeli da vama čine drugi.
Pogledajte oko sebe. Priključite se u svoj vlastiti život. Ništa nije važnije od toga! Ni tik-tok. Ni cigareta. Ni zeleno na semaforu. Ni da ste u pravu. Vratite se u vlastiti život, uključite se u njega, upogonite i svijest i savjest koje imate. Svi vi.
Ako vam do sada to nitko nije rekao, ja vas volim i vjerujem u vas!
blogpost by ME
Photo by ketut-subiyanto