14 Dec Cijena napretka
Gledam ovu maglu već danima, smrdi, očajno smrdi. I predugo traje. Peku me oči, svrbe me kapci, unutrašnjost nosa je crne boje, guši me neki iritirajući kašalj. I nisam jedina.
Možda nekome i nije povezano, ali mene je podsjetila na napredak, civilizaciju, razvoj i sve ono sto čujemo već desetljećima, a trebalo bi nas uvjeriti da idemo dobrim putem.
Idemo li uistinu? Idemo li dobrim putem?
Hajmo razmisliti zajedno? Ja ću vam navesti svoje primjere, a vi vidite možete li prepoznati nešto od toga u svom životu. Pa onda probajmo vidjeti koji zaključak iz toga možemo donijeti.
Magla od koje ne vidimo pet metara ispred sebe, već danima. I tako svake godine. Uz objašnjenje da je to normalno. Auti, industrija, ovo, ono.
Smeće gdje se god okrenete, od klupa u parkovima oko kojih je ćikova da glava boli, do odmorišta na autocestama, oko kanti, na planinarskim stazama, po plažama, ukratko, plivamo u smeću.
Umjetna rasvjeta od koje, sa kojom, zbog koje, smo kao sigurniji. Mijenjaju se stupovi ulične rasvjete, dodaju se ekstra vati, dodaju se i stupovi na mjestima gdje ih nekad nije bilo. Ne znam kako vi, ali ja ne mogu vidjeti kako nas to čini sigurnijima i od čega nas točno osigurava.
Displeji na fasadama zgrada, na svakom ćošku, koji blješte iz daljine, svijetleće reklame banki, poduzeća, ovoga, onoga, a ja se pitam da li itko od nas u gluho doba noći dođe na ideju da traži banku, pa bi nam ovi svijetleći logotipovi trebali pomoći u pronalasku te banke, jer eto baš u jedan ujutro nam je zatrebao neki kredit ili nešto od usluga koje prodaju banke.
Kamere na križanjima, na mostovima, ispred dućana, u zgradama, na planinarskim stazama, gdje sve ne. Ako se nešto desi. Za vašu sigurnost dragi građani. Tako barem glasi neko objašnjenje i razlog zašto ih je toliko i svugdje. I dodatna rečenica, ako bi se netko uopće usudio reći nešto protiv toga, pa, ako ne radiš ništa nezakonito, ne treba te biti strah kamere. Ne znam za vas, ali mene nije strah kamere, nego me je strah onoga što ona implicira. Svijet je pun razbojnika, lopova, kriminalaca, terorista (sitna raja), a mi koji za vas brinemo ćemo vam pomoći. Pitam ja vas: Zašto strah i kontrola? Koliko ljudi poznajete koji su lopovi, kriminalci, razbojnici, teroristi? Reći ćete, ne poznam ni jednog. I bit ćete u pravu. Ipak, nikada u povijesti ljudskog društva nije bilo više kriminala, prostitucije, alkoholizma, bolesti.
Svi mi samo želimo miran život i da nas se pusti na miru.
Rušenje drveća zbog rasvjete, zbog nečije ograde, zbog zida, zbog nekog novog betonskog monstruma? A ptice i sitni glodavci?
Kopanje po zemlji bagerima? A insekti, pčele i sitne životinje koje žive unutra? Kojima je grm, trava ili krošnja dom.
Bezumna gradnja na svakom ćošku, jer tobože postoji potražnja za stambenim i poslovnim prostorom? Dok s druge strane neki drugi prostori doživljavaju propadanja i zatvaranja.
Gradnja tornjeva koji štetno zrače, uvođenje mobilnih mreža koje tobože osiguravaju brži download ili stream na internetu, koliko točno, sekundu, dvije sekunde? Jeste li se ikad upitali zašto se više ne čuje pjev ptica i zuj insekata? Gde su nestale pčele? Zašto više nema ptica u gradovima?
Gledanje u ekrane po cijele dane, bez svijesti, ali i jednako loše bez ljudske komunikacije. Ne poznajemo susjede, živimo i betonskim bezličnim mrtvim zidovima koje zovemo domom. I još smo ih i platili jako puno para. A što je najtužnije, uopće nisu naši dok ne otplatimo zadnju ratu. Nakon tridesetak godina teškog života i odricanja od mnogo toga, a da bismo imali te zidove.
Da biste izgradili vlastitu kuću, na vlastitoj zemlji, morate ishoditi dozvolu nekog činovnika. I sve platiti?
Udišemo nečist zrak, pijemo zatrovanu vodu, jedemo mrtvu hranu. Ukratko živimo u smradu i prljavštini.
I upravo mi je neshvatljivo da to i danas zovemo napretkom, razvojem, civilizacijom.
Kad već spominjem smrad i prljavštinu, u knjizi iz serijala Zvonki cedar Ruski (ako još niste pročitali, toplo preporučujem svima vama, u knjižnicama ih je moguće unajmiti i pročitati), Anastazija kaže da sve vladare narod pamti po tome koliko su smrada i prljavštine ostavili iza sebe.
Ipak, to ne ide samo vladare, nego i nas.
Evo, to su moji primjeri. Ima ih još koliko god hoćemo.
Recite, je li to napredak? I koja je naša uloga u tome? Jesmo li jednako krivi jer sudjelujemo, tj. podržavamo sve to svojm šutnjom. Šutnja je prihvaćanje, podsjećam i vas i sebe. Ili podržavamo prihvaćanjem jer ionako ne možemo ništa promijeniti. Ipak, ne mora sve biti tako.
Ali da ovaj tekst ne ispadne baš potpuno mračan i težak, idemo ga završiti u drugačijem tonu.
Upitajmo se sada, ako već nismo (a znam da mnogi jesu!), je li ovo život koji bi bio dostojan čovjeka? Je li to napredak? Razvoj? I ako jest, da li ste spremni platiti cijenu koju plaćamo? Da li ste ju još uvijek spremni plaćati?
Je li uistinu ta inteligencija, Bog, Svemir, Viši Razum, kako god ga tko od nas nazvao, stvorila čovjeka na svoju sliku i priliku, davši mu raj i sve biljke i životinje na službu i korist, obećavši mu vječni život a mi kad se rodimo imamo ovo? Ovaj napredak?
Recite mi, iskreno. Da li uistinu vjerujete da ste rođeni za patnju, bol i trčanje od jutra do sutra, od rođenja do smrti za nekog drugog?
Niste! Nitko od nas nije. Predodređeni smo za raj, ali ga moramo stvoriti sami i SADA. Ovdje dok smo još živi, jer, raj nas ne očekuje u nekom drugom životu, na nekom drugom mjestu, niti izvan nas!
RAJ JE U NAMA! MI GA STVARAMO! S. A. M. I.
I to još uvijek možemo. Možda se pitate kako? Pa, definitivno ne ulaganjem energije u rušenje postojećeg sustava. Nego logičkim razmišljanjem i donošenjem odluka (svatko od nas u svojem vlastitom okviru i mogućnostima) gdje možemo taj sustav prestati podržavati i kako to učiniti, a da ne upadnemo u neku zamku. Znam, svi smo mi skuhani kao žabe, nismo uglavnom ni bili svjesni kako smo došli do ovoga danas, ali sasvim sigurno postoji izlaz. Ponavljam, za svakoga od nas je to nešto drugačije. Nismo svi jednako duboko u sustavu. Dobro razmislite, upotrijebite logiku i donesite odluke temeljem promišljanja i zdravog razuma.
I molim vas, nemojte vjerovati meni i mojim riječima i argumentima. Nego pokušajte samo donijeti svoje vlastite zaključke. Jer to možete. Možemo svi mi.
Odvojite najmanje dva dana u tjednu koja ćete provesti u prirodi, bez tehnologije. Ništa neće propasti bez vas. Ako i hoće, možda je vrijeme da se zapitate neke stvari?
Nemojte samo reći da nemate vremena, jer imate vikend i umjesto bezumnog kupovanja i bauljanja po šoping centrima, beskrajnog gledanja u ekrane mobitela, odvezite se izvan grada bez tehnologije, bez razgovora o poslu, o računima, o nepravednom šefu, o lošoj ljubavnoj vezi ili kako je ovaj ili onaj učinio ovo ili ono (pogotovo ako ovdje govorite o političarima). Umjesto toga otvorite oči i uši i slušajte i gledajte prirodu. Živi svijet. Drveće, lišće, šum vjetra, zuj insekata, žubor potočića. Pomirišite mokru zemlju poslije kiše, jesenjsko lišće na podu. Bez toga ne možete uopće imati ni dosegnuti drugu perspektivu ili vidjeti koliko je ova sadašnja pogrešna.
Priroda! To je život. To je raj. Obećanje o raju koji nas čeka negdje drugdje je varka. Sve osim prirode i našeg mjesta u prirodi i veze sa njom je iluzija. San. I vjerujem da je za mnoge od nas došlo vrijeme da se iz tog sna probudimo. Ako već nismo. Bez prirode i naše veze sa prirodom smo osuđeni na patnju. I “napredak” kakav danas vidimo.
Zar ne?
Ako vam do sada to još nitko nije rekao, ja vas volim i vjerujem u vas!
blogpost by ME
Foto by brian60174