09 Jul Nervoza, nezadovoljstvo, ljutnja?
Sjedim ja tako jutros, ali i mnoga druga jutra kroz vrijeme i dok dnevničim ne mogu a da ne čujem promet izvana. Vani je veliko križanje i jako puno vozila prolazi svaki dan. Rekla bih da nema više onih takozvanih “rush hours”, iliti razdoblja u danu kada je promet gušći jer ljudi idu s posla na posao, iz škole i u školu. Promet je gust. Cijeli dan.
Ajde, to možda i nije nešto novo. Gust je već desetljećima.
Nego nervoza od ranog jutra. Iako ni to nije ništa novo.
Najveći je problem što je to svaki dan. I ne samo u prometu. Ali ni to nije ništa novo.
Tinjajuća nervoza, nezadovoljstvo, ljutnja. Stres svakodnevnog života, koji je za većinu ljudi sve samo ne zadovoljavajući. S koje god strane pogledamo. Bili mi vozači, pješaci, biciklisti, roleri, kolege s posla, obitelj, prijatelji. Znam da svatko od vas to osjeća. Ne može se ne osjetiti. Koliko god tko od nas bio zauzet nečim drugim. Ili odsutan.
Ja sam godinama imala auto i dok sam radila za korporaciju, vozila sam se na posao i s posla. Onda sam u nekom trenutku prodala vlastiti automobil. Vozila službeni. Onda vratila službeni. Pitate se možda zašto bi itko vraćao službeni auto. Pa, onda je razlog bio taj (kao i kod prodaje vlastitog auta) što mi je od stana do posla bilo jednostavnije i brže doći pješke. Bilo je blizu. Vjerovali ili ne, nešto više od jednog kilometra.
A kad je prošlo neko vrijeme, pogotovo kada uzmem u ozbir da sam ja na biciklu svaki dan, ne samo zbog sporta i zdravlja, nego mi bicikl služi kao prijevozno sredstvo od točke A do točke B, shvatila sam da mi auto ne nedostaje. Za moje potrebe uvijek postoji rent-a-car. Na kraju krajeva. Ili avion. Ili autobus. Ili vlak. Nije to ni tako grozno ni nemoguće kao što većini danas izgleda. A i daleko su manji troškovi i briga. Ne treba ni to zanemariti.
Ali ako pogledamo oko sebe, vidimo da u tim nepreglednim i neprekidnim kolonama automobila u devet od deset sjedi samo vozač. Pa vi vidite!
No, ovdje sam da pričam o nervozi. Odnosno, možda ne nužno o nervozi, nego što učiniti da se ta nervoza smanji. Namjerno ne govorim da nervoza nestane. Iako je i to moguće. Jer, s obzirom da je svijet i dalje takav da svi trčimo od rođenja do smrti za novcem koji će nam omogućiti sve od hrane i krova nad glavom do režija i mjesečnih računa, malo ostaje za bilo što drugo većini ljudi. Trčimo li trčimo i malo tko malo kad zastane da se pita koliko to uopće ima smisla, to trčanje od rođenja do smrti (a ima li i kakvog je tema za neki drugi blog).
Trčeći tako, nije lako održati mir. To jest nije uopće jednostavno ne biti nervozan. Ne osjećati nezadovoljstvo. Ili ljutnu. Ali možemo to postići. Taj mir. Možemo biti bez te nervoze. Možemo osjećati i zadovoljstvo. Stati na loptu i sagledati okolnosti i samoga sebe prije svega. I makar na kratko (satima, a čak i danima koliko god nemoguće izgledalo iz sadašnje perspektive za većinu ljudi) biti smiren. Ići kroz promet, a onda i svakodnevni život sporije. Smirenije. Sa manje nervoze. Ali za to moramo uložiti trud. Prije svega, priznati samima sebi da smo nervozni. Ovdje bih skoro sto posto bila spremna tvrditi da ste si to velika većina vas (svi?) već priznali. Vidjeli i još uvijek se borite sa uvjerenjem da su takve emocije nepoželje. Ipak…… Poznata vam je i ta nervoza i to nezadovoljstvo i ta ljutnja. Dobro znate zašto ujutro trubite.
Nemojte odmah reći da je nemoguće nešto učiniti oko toga. Jer moguće je uvijek i zauvijek sve ono što vi zamislite. Nitko nam ne postavlja (čvršće) granice nego mi sami sebi. Znači moguće je. Samo trebate donijeti odluku.
Kako se smiriti? Kako doći u stanje zadovoljstva i mira? Prvo i osnovno, nemojte sami sebe uvjeravati da ne osjećate nervozu ili nezadovoljstvo ili ljutnju. Štogod. Nego priznajte i onda sjedite malo sa tom nervozom, ljutnom, nezadovoljstvom. Pitajte ju što želi od vas. Ne šalim se, mrtva sam ozbiljna. Umirite se malo, sjednite u neki prostor koji je za vas udoban i ugodan i zaklopite oči. Nemojte puštati nikakvu muziku, nego budite u tišini. Morate imati uvjete da čujete vlastite misli i da ste svjesni tjelesnih senzacija vlastitih emocija. Možda nećete odgovor dobiti odmah. Ali sigurno je da vam čak i svijest o tjelesnoj senzaciji, a ovo može biti bilo što, od bolova u trbuhu, glavobolje, ukočenih zglobova, umora, povišenog tlaka, vrućine, hladnih ekstremiteta, drhtanja, mučnina, i tako dalje i tako dalje, može pomoći! I kod važnijh sastanaka, prekidanja odnosa, traženja veće plaće za svoj rad, davanja otkaza, odlaska na dejt…. Nismo samo fizička tijela!
Morate razumjeti da naš živčani sustav tako funkcionira. Ako ste neprekidno u “bori se ili bježi” modu, u vašem je krvotoku i tijelu velika količina hormona stresa. Neprekidno. A hormoni stresa, pogotovo kortizol, uzrokuju svu silu tjelesnih senzacija i promjena, koje ako potraju dovode do nekih stanja od kojih sam mnoga gore nabrojila.
Znači, nužno je razumjeti da emociju i tjelesnu senzaciju koja je s njom povezana moramo prihvatiti. Na neki način se s njom sprijateljiti. Ne želimo nikakvo suočavanje, ta je emocija odnosno tjelesna senzacija tu da nam na nešto ukaže. Nije tu da se s njom svađamo, tj. nije naš neprijatelj. Moramo svojim mirom i shvaćanjem da više nema potrebe da budemo u “bori se ili bježi” modu pomoći tijelu da izluči te hormone stresa. Izvršili su svoj zadatak i sada je vrijeme da odu.
Ta je senzacija naš učitelj. Ne jedini, i ljubav je sjajan učitelj, ali sada govorimo o nervozi, nezadovoljstvu i ljutnji. Koju smo tako dugo generacijama potiskivali i učilo nas je da su ne emocije nepoželjne, da ih ne treba iskazivati ili dopuštati im da se pokažu u socijalnim interakcijama.
Koliko je samo to učenje i vjerovanje štete nanijelo!! Generacijama!
Molim vas, sjednite u tišini u ugodnom prostoru i oslušnite svoje tijelo i što vam ono poručuje. Svoje misli i svoje emocije i čak i ako ne možete još uvijek shvatiti zašto su tu (iako u ovo sumnjam), morate im zahvaliti lekciji koju su vam dali. I onda tu lekciju morate integrirati. Možda se pitate kako ćete integrirati lekciju. Pogotovo ako je ne znate. Ali znate ju, samo ju um odbija priznati.
A integracija? Pa, zapravo je jednostavnije nego što mislite. Priznavanje da postoje u nervoza i ljutnja i nezadovoljstvo i prihvaćanje istih uz dopuštanje samima sebi da se sve to “provuče” kroz vaše energetsko polje, živčani sustav, i sve razine postojanja, je već pola integracije. Možda će vam se ponoviti i tema i nervoza i nezadovoljstvo i ljutnja oko nje, sve što je potrebno je ponoviti proces.
Ne mogu dovoljno istaknuti značaj toga da prestanemo potiskivati ljutnju, nezadovoljstvo, nervozu. Vrlo vrlo vrlo je važno pustiti ih van! Proživjeti i priznati ih i pustiti ih van.
I evo vas gdje ste smireniji nego što ste bili kada ste sjeli u taj vama ugodni prostor i u tišini!
Naravno, ovom procesu možete dodati korištenje eteričnih ulja, meditaciju, dnevničenje, yogu, boravak u prirodi okruženi zelenilom, drvećem, životinjama, ili bilo čim drugim što vas opušta.
Važno je razumjeti da će se nervoza, nezadovoljstvo, ljutnja pojavljivati, isto kao i sve druge emocije koje su nas naučili da su nepoželje, neprihvatljive i da nas čine manje ljudskim bićima, ali još je važnije razumjeti ovaj proces koji vodi integraciji a onda i trajnom oslobođenju. Vaša razdoblja nervoze, nezadovoljstva, ljutnje će postati sve kraća i kraća.
I vaš će život biti sve ljepši i ljepši. Zapamtite, nije važno ono što su okolnosti oko nas. Važno je ono što je unutar nas samih, zbog čega sve okolnosti oko nas mogu biti ili čudesno nevažne ili obilježiti naž život trajnim nezadovoljstvom, ljutnjom i nervozom.
Vi birate!
Ponavljam: samo vi odlučujete što je za vas moguće.
I, ako vam to danas još nitko nije rekao, ja vas volim i vjerujem u vas!
blogpost by ME
Foto by Pixabay_tandem-skydivers