01 Oct Jesmo li izgubili sposobnost vlastitog rasuđivanja i logičkog zaključivanja
Odnosno, je li učenje promatranjem – povezano sa terminima vlastito rasuđivanje i logičko zaključivanje – zaboravljen, podcijenjen ili precijenjen pojam?
Odnosno, je li izlazak iz zone ugode za bilo koga od nas nedostižan mit?
Odnosno, da li smo već toliko puta učinili ono što ne želimo, da ne možemo razlučiti istinu od laži (unutarnju, vanjsku – svejedno)?
Odnosno, je li uistinu moguće donijeti zaključak koji se razlikuje od svih naših dosadašnjih ili čak zaključaka ostatka svijeta?
Nekako se ne mogu oteti dojmu da velika većina ljudi u razgovorima samo ponavlja riječi i fraze i izraze koje su čuli na radiju, televiziji ili od nekoga tko im imponira. Ili su ih barem dovoljno često čuli. I to već duže vrijeme. I uglavnom nema osjećaja je li sve to što se govori logično ili čak i istinito. Jer, ako neku laž dovoljno često ponovite, ona će postati istinita, tj. u istu će svi povjerovati i nikada više neće propitivati.
Samo što to nema veze sa nečijom inteligencijom, nego sa nečim drugim. Kako god to nazvali, programiranje, društveno ili poslovno uvjetovanje, ili drugačije, radi se o zapravo o tome da sporo mislimo i nemamo širine. A u neprekidnoj jurnjavi za golom egzistencijom, nemamo za to ni vremena. Ili je to izgovor? Ta jurnjava. Samo da ne moramo sagledati kako stvari stvarno stoje?
Jeste li znali da 95% naših svakodnevnih postupaka nije svjesno? Tj. da tim postupcima upravlja naša podsvjest i u nju duboko urezana uvjerenja koja smo stekli u dječjoj dobi (uglavnom najdalje do 12 godina života). Nije li to apsurd? Više nemamo 12 godina, ali nama i našim postupcima upravlja dvanaestogodišnjak.
Jeste li znali da naš mozak operira samo u ukviru onoga što već zna? Drugim riječima, nije moguće smisliti nešto “novo”, nego je to uvijek slično ili isto. Temeljem poznatih informacija. Zato se moramo protegnuti i protegnuti naš um, kako bismo prije svega ustanovili što su naša uvjerenja, jer ako uvjerenja ostanu ista, onda i zaključci i rješenja ostaju ista.
Znate li onu (navodno) Einsteinovu izreku koja kaže: “Probleme ne možemo rješavati istom metodologijom i alatima s kojom smo ih stvorili”. Znači, potrebno je nešto novo.
Neki od vas bi sada mogli reći da je ovo pojednostavljeno, ovo što sam ja sada iznijela. I JEST pojednostavljeno. Tko želi čitati i slušati znanstvene studije i suhoparni jezik? Ja prva ne želim. I znam da je sve ovo o čemu govorim višeslojno.
Ipak, od nekud čovjek mora krenuti, zar ne? I sve ovo što ja pišem u svojim blogovima je temeljem mojeg vlastitog iskustva nastalo, izašlo iz istog ovog mozga koji funkcionira iz nesvjesnog/podsvjesnog. Pa, zar se ne bismo onda trebali pitati kako bi izgledalo da izađemo iz zone ugode i poznatog i što bi se dogodilo kada bismo učinili nešto posve neočekivano?
Pa, sljedeći put, umjesto da kažemo šefu da imamo vremena i da je naš kalendar prazan iza 4 popodne jer se bojimo otkaza ili što već, kažemo da imamo neodgodivu privatnu obavezu. Ili jednostavno kažemo istinu. Za većinu nas je ta istina da očekujemo da nam prekovremeni sati budu plaćeni ili pretvoreni u slobodne dane; ili da ne možemo stići sve zadatke zato što ih je uistinu previše; da nam nije draga pomisao da mi uvijek pokazujemo lojalnost prema kolegama/kompaniji dok se u isto vrijeme ta lojalnost ne uzvraća na isti način; da više cijenimo svoje slobodno vrijeme i da smo do sada već odradili tih osam sati za koje smo potpisali ugovor. Ili nešto slično.
Da, znam, možda opet možete reći da nije tako jednostavno, ali priznajte da ste puno puta pomislili da to nema nikakvog smisla. I ipak ste učinili isto kao do sada.
Sljedeći put kad zaključimo da je taj šef ili bog ili luđak, pomislimo i na njihovu perspektivu. Tko zna što oni imaju u životu i kakav je njihov život. Možda imaju nekog bolesnog, možda im je danas stigla neka ružna vijest. A sigurno je da i oni imaju nekoga tko je iznad njih i naganja ih. Ovdje ne želim opravdati ničije postupke, samo kažem da može pomoći ako sagledamo i tuđe perspektive, ako samo prihvatimo da su moguće. I da probamo stvari sagledavati objektivno, ne doživljavati ih osobno. Bude lakše. Ima manje toga za probavljati. I više vremena ostaje za propitivanje vlastitih uvjerenja. Onda logičko zaključivanje i vlastito rasuđivanje, sada kada imamo i mnoštvo tuđih perspetkiva u vidu, više nije jednoznačno i isto.
I ne, nije potrebno prosijavati baš sve i u svakom trenutku od događaja, situacija, postupaka, riječi ljudi oko nas, ali se barem ponekad zaustavimo na kratko i promislimo što ćemo vjerovati, izreći, učiniti.
Ako vam to danas još nitko nije rekao – ja vas volim i vjerujem u vas. Jer samo vi odlučujete što je za vas moguće.
blogpost by ME
Foto by desperate-PeggyMarco