04 Feb Kasnite li stalno?
Imala sam u svom životu u nekoliko navrata ljude s kojima sam se družila i s kojima sam započela stvarati nešto prijateljsko i lijepo, i to bi sigurno potrajalo i danas, ali…..
Razlog zašto pišem ovaj tekst danas je zato što se u mom životu pojavilo dvoje ljudi u proteklih 10-ak godina s kojima se ne viđam učestalo, ne družimo se svakodnevno, ali imamo nekoliko poveznica, tj. nekoliko dobrih stvari koje nas vežu. Ali….
Kašnjenje. Na dogovor. Uvijek. Ne ponekad, ne povremeno, ne jednom u sto godina, nego uvijek. Kašnjenje deset puta u deset dogovora. Kako vama to izgleda? Kao nešto prihvatljivo? Kao nešto OK? Kao nešto što ima svoj razlog, a razlog je “uvijek nešto iskrsne”.
Kašnjenje je nepristojno. Dolazak na dogovoreno vrijeme spada u osnove pristojnosti i kućnog odgoja, pa ako baš hoćete i poštovanja. Ali ne samo prema drugome, nego i prema sebi.
I prije nego što krenete u razmišljanje u smjeru kako nas tuđe kašnjenje uči strpljenju, zaustavite se i pročitajte prvo ovaj tekst. Do kraja. Jer ne govorim o kašnjenju o par minuta, nego govorim ovdje o kašnjenju od 30 minuta i više od toga. Svaki put kad se dogovorite sa nekim.
Jedan od razloga koji ljudi navode je kod mene na poslu svi kasne, sastanak na zoom-u je u 10 i nitko ne dođe prije pola 11. Kašnjenje je normalno*.
Ili recimo, ja sam takav ili takva.
Nađe se ponekad kao razlog i ne znam koliko je sati. Nisam našao parking.
Pa, ako ste netko tko od deset dogovora kasni na svih deset više od 5 minuta ili poznajete nekoga tko to čini, upitajte se: Je li taj čovjek uopće svjestan? Hoda li po svijetu nesvjestan sebe i svoje okoline? Ima i jedno pitanje koje možda zvuči malo nepristojno, ali evo ga: Je li čovjek koji kasni glup ili bezobrazan?
Je li to čovjek koji je pristojan? Da li to želim podnositi? Mogu li kod sebe nešto promijeniti? Jer prilično je jaso da ne možemo mijenjati druge ljude.
Nakon što sam sa onih dvoje ljudi sa početka maila probala i vikanje i psovanje i bezobrazluk i moljakanje i objašnjavanje…. što sve ne…. i nije ništa pomoglo, oni su i dalje kasnili i svaki put gledali u mene kao krivca i nenormalnu jer pobogu pa ja tu pravim scenu, oni su ustvari nevini…. život me nagradio sa razdobljem u kojem su svi ljudi sa kojima sam se družila dolazili na vrijeme.
Što se tiče klijenata koji su prvi susret sa mnom otkazali na dan susreta ili se jednostavno nisu pojavili, pomogli su mi da još bolje definiram skupinu ljudi s kojima ja mogu i želim raditi. Srećom, njih je malo jer je veeeelika većina ljudi pristojna, a ja sam im jako zahvalna na važnoj lekciji i pomoći.
I onda mi je život donio dvoje dragih ljudi s kojima sam kliknula i koje želim imati u svom životu, ali su kasnili jednako kao i ovih dvoje sa početka teksta. Uvijek. I uvijek više od 30 minuta nekad više i od sata. Zapitala sam se zašto ja njih čekam? Što mogu učiniti da to nekako riješim.
Jednoj sam od njih, a obje su žene, tek prilično nedavno rekla da sljedeći put kad se dogovorimo i ona nije na dogovorenom mjestu i u minutu u dogovorenom terminu mene neće biti. Ja ću jednostavno otići. Šokirala se. Kako? Zašto? Pa nikad nije čula za takvo nešto, pa kako je to u redu? Pa, ona ima djecu, uvijek joj se nešto zakomplicira s njima, nije mogla znati, blabla trućtruć…. Rekla bih da tako izgleda kad se nalazimo na “debljem kraju” priče. Rekla sam joj da nikada ne bih poduzela takav korak da ona ne kasni uvijek, ali baš uvijek na naš dogovor minimalno 15 minuta i da je to tako bilo i kad nije imala djecu, da ja shvaćam da je to njezin modus operandi, ali da meni to nije prihvatljivo i da to neću više podnositi. Ostavljam njoj da se odluči želi li me imati i dalje u svom životu, ali i da ako svoje kašnjenje smatra pristojnim ima svu slobodu odlučiti da me ne želi. I ja sam to ozbiljno mislila. Ja to najozbiljnije vjerujem i sada. Ništa nikome ne uvjetujem, ali moram i želim imati svoje granice.
Drugoj sam rekla da će kada kod mene dolazi kao klijent (a dolazi), svako kašnjenje biti na njezin račun. Znači platit će puni termin, a dobiti od svog dolaska do završetka dogovorenog termina. Pet minuta, pet minuta. Nije do mene, jer ja nisam zakasnila. Pristala je. A što se tiče kašnjenja na privatne dogovore, odlučila sam se da ću je jedno vrijeme podsjećati na dogovoreno vrijeme i zamoliti da dođe na vrijeme, a nakon nekog vremena ako se kašnjenje i dalje nastavi, jednostavno me neće biti. Kao u slučaju sa prvom ženom, ali bez prethodne najave, prvu minutu nakon dogovorenog vremena se okrećem i odlazim ukoliko se ne pojavi.
Ponavljam, bit će drugačija perspektiva kada se onaj koji kasni nađe na “debljoj strani” priče, ali ja moram i želim imate zdrave granice. Odgovorna sam za svoje, a za tuđe granice, za vaše, za mojih ljudi ili bilo čije druge nisam. Svatko od nas je odgovoran za svoj dio nekog odnosa, bez obzira o kakvom se odnosu radilo.
Molim vas razmislite o ovoj perspektivi i vidite gdje se vi nalazite. Jeste li u grupi onih koji kasne uvijek ili imate nekoga tko uvijek kasni u svom životu nije važno, važno je samo da promijenimo zajedno stvarnost i svoje živote tako da čvrsto uhvatimo moralni kompas i držimo ga se čak i ako to znači da ćemo neko vrijeme biti sami. Doći će drugi ljudi, oni koji poštuju vaše principe i načelo da sve što činimo mora biti za dobrobit svih nas. Nećete dugo biti sami. Vjerujte mi. A nije ni tako strašno kao što smo vjerovali imati oko sebe tek nekoliko ljudi koji su takvi.
Stvarno je došlo vrijeme da prestanemo odobravati svoje i tuđe postupke u komociji tehnološkog doba (nekad smo se dogovarali i bez telefona tjednima unaprijed i nitko nije kasnio ni otkazivao, a danas se na mobitel porukom otkaže dogovor na minutu prije) i uz izgovor da je životni ritam brutalan i da živimo u stresu od svakodnevnih obaveza.
Ovih dvoje ljudi koji su me potakli na ovaj tekst danas su u mom životu i dalje. Čini se da je moj integritet i poruka da ću se ja promijeniti, a oni ako žele mogu i nemoraju, dospjela do njih kroz energetsko polje na drugačiji način nego svađa i nastojanje da ja njih promijenim kao što sam to pokušavala prije.
Jer, jedino sebe mogu mijenjati, druge ne mogu.
Oni ljudi koje sam spomenula na početku ovog teksta, više nisu u mom životu, jedan je čovjek odselio, a drugi je čovjek otišao iz mog života, bolje reći ja sam otišla iz njegovog.
Za kraj, ako vam to još nitko nije rakao: ja vas volim i vjerujem u vas. Samo vi znate što je za vas moguće.
blogpost by ME
Foto by pexels-pixabay-47044
*Nekoliko blogova unatrag na moj stranici možete pronaći i tekst Kada je normalno postalo moralno? i u tom tekstu možete pronaći moje razmišljanje o tome što je normalno danas. Ili bilo kada.