11 Nov Moralni kompas
Da li je moralno normalno, tj. da li je normalno moralno i je li to isto? Da li je isto u onom kontekstu u kojem se danas upotrebljava riječ normalno u većini slučajeva.
Nedavno sam sa svojim bratićem vodila jedan razgovor koji me je naveo na ovaj tekst. Ili bolje reći, on je samo potvrdio moju prirodu, neki to možda zovu profesionalnom deformacijom, osluškivanja, tj. pronalaženja nekog značenja iza očito izrečenog ili učinjenog.
Razgovor je bio vezan za ugovore o podstanarstvu konkretno, ipak primjenjivo je na bilo koji ugovor. Iako imam neko svoje mišljenje i o ugovorima i o njihovoj potrebi i širokoj rasporstranjenosti, neću sada o tome!
Ugovor o podstanarstvu, da se vratim na njega. Postoji prema postojećim zakonima koje je stvorio čovjek nekoliko opcija (a VEEEEELIKA je to razlika u odnosu na svemirske/božje/univerzalne zakone – i ovo je dio današnje teme), i jedna je opcija ugovor koji sadrži točke o ovrhama. Znate ono ovrha materijalnih dobara (a ja sam nedavno naučila i da je nekoliko vrsta ovrhe) i deložacija. Dakle, ako se podstanar ne iseli iz stana ili ne plati najam ili račune za režije, vlasnik stana će se naplatiti ovrhom. Drugim riječima sjest će podstanaru na imovinu i deložirat će ga iz stana prisilno.
Postoje i druge vrste “ozakonjavanja” odnosa podstanara i vlasnika, a za vas koji ne vjerujete, ostavljam vama na izbor da provjerite moje riječi: vrijedi i usmeni ugovor i dogovor pred sudovima koji su stvoreni kada smo mi ljudi napisali sve ove zakone. Vrijedi čak i takav ugovor. Stisak ruke i svijest o tome na što smo se stiskom riječi obavezali.
Jer, u teoriji, može netko potpisati ugovor bez pitanja ili razmišljanja o bilo kojem članku, čak ni ne pročitavši ga (a vjerujte mi da ima takvih), a ima figu u džepu i zna da ništa od toga neće ispoštivati. Koliko god je nemoralan ugovor, toliko je nemoralan i takav postupak. Bilo koje strane.
Ne bih ulazila u ovom tekstu u to kako je uopće došlo do toga da se neko pravo vlasništva utjeruje takvim mjerama, ovo govorim za one od vas koji sada možete reći, ali ja ne smijem istjerati nikoga na ulicu iz svog prostora, nisam zaštićen zakonom. Ili nešto slično.
Ali hajmo biti moralni pa vidjeti što je normalno. I da se vratim na razgovor sa svojim bratićem. Kaže on meni da je to strašno i da je teško očekivati da će taj odnos biti ravnopravan i da će strane biti korektne, nije ispravno ni korektno. Slaže se sa mnom i da je to nemoralno, jednako nepovjerenje kao i insistiranje na tako drastičnim mjerama – jer gdje je nestala ljudskost?! – ali mi moj bratić isto tako kaže i da je to danas sve normalno.
Normalno??!! Normalno?!
Recite vi meni, u kojem trenutku postane moralno i “normalno” ono što smatramo nekorektnim, nemoralnim i neispravnim prema svim mjerilima?
Je li to onda kada nas ima više koji tako postupamo?
Ili je to onda kada nama odgovara?
Možda je to onda kada je to široko rasprostranjeno i kada u školama, u medijima, u društvu i svugdje slušamo kako je to jedini način?
Ili je možda ipak istina da ono što nije moralno i nije ispravno danas, takvo ostaje bez obzira na okolnosti? Tj. uvijek je nemoralno i nije ispravno. Po bogu i narodu.
Jer….. MORAL NE MOŽE BITI POLOVIČAN. ILI JEST ILI NIJE. MORAL. Ne može malo biti moral, a malo nemoral. Jednostavno ne može.
Ako nije moralno, onda je nemoralno. Neispravno. Nekorektno. I nije normalno. Kako god na to pogledamo, nije normalno ako nije moralno. I molim vas da promislite prije nego upotrijebite riječ (ne)moralno i normalno u istoj rečenici. Ili u istom kontekstu.
Isto tako vas podsjećam da ovdje uopće nije važna ova priča o ugovoru o podstanarstvu. Priču o moralu, o ljudskosti, o korektnome, o neštetnome za bilo koga tko je uključen (a, sjetite se, UVIJEK smo uključeni svi i ne postoji ništa što bilo tko od nas može učiniti ili pomisliti a da se ne tiče SVIH nas) možete primijeniti na sve segmente svoga života, riječi, postupaka, uvjerenja.
Kada ste postupili na određen način zato što oko vas “svi tako postupaju” a da niste prije toga promislili je li taj postupak ispravan?
Može li biti da zato što činimo nešto “jer svi oko nas to čine”, a da nismo prije promislili je li to moralno, ispravno i pošteno po bogu i po narodu, zapravo podržavamo sustav nemorala, nepoštenja i doprinosimo da ovaj današnji svijet i život izgledaju ovako nakaradno, izokrenuto i nemoralno?
Šta možemo učiniti? Oooo, već sam puno puta čula da pojedinac ne može učiniti ništa. Nije li to strašna nepravda prema svakom pojedincu, jer promislite li o svom životu, sigurno ćete uvidjeti da ste kao pojedinac učinili jako jako puno. I tko god vas uvjerava da niste, nije u pravu. Zato, možete li vi učiniti nešto vezano za svijet i sustav u kojem živimo? Itekeko možete! Itekako!
Samo s obzirom da smo svi skuhani kao žabe i da smo svi htijući ili ne htijući, svjesno ili nesvjesno doprinijeli da ovakav sustav i svijet uopće nastane, ali i da traje i dalje, mnogi smo još uvijek na neki način zarobljeni u njemu. Netko više, netko manje.
Zato svatko od nas pojedinačno može učiniti nešto. Promislite što vi možete učiniti, jer ja znam jedino za sebe. Tako i vi znate za sebe. Nemojte oekivati da vam to netko drugi kaže.
Samo molim vas dobro promislite o svemu što činite, govorite, vjerujete. Jer to će vam i pomoći kod odluke što vi zapravo možete učiniti da stvorite svijet koji će biti bolje mjesto za vas i za vašu djecu i za sve koji dolaze. Promislite kakvim biste životom željeli živjeti. Prije svega razmislite dobro da li ste sretni i zadovoljni životom kakav danas vodite.
Gledajući oko sebe, vidim namrštene, bezvoljne ljude, a u svom radu sa ljudima, slušam o nezadovoljstvu, umoru, razočarenju, neispunjenosti, svima nešto nedostaje, svi su prilično nesretni i znam…. Duše su nam umorne i vrište za nečim što život kakav vodimo i svijet u kojem živimo nije nikome od nas dao!
Imam samo jednu napomenu, da ne kažem savjet. Ništa nećemo promijeniti ako se nastavimo žaliti ili poželimo uništiti sustav kakav je ovaj današnji. Promijeniti ćemo samo ako promijenimo svoju svijest i savjest oko svojih postupaka, a to će nam istovremeno pomoći da sagledamo što je to što možemo učiniti da se to promijeni. Već promjena svijesti i savjesti će vam otvoriti oči na sasvim drugi svijet i perspektive, pa ćete bez problema promijeniti i svoje postupanje i svoje riječi. Utrošite svoju energiju na stvaranje nečeg novog, onakvog kakvog biste željeli, nemojte je trošiti razmišljajući a kamoli djelujući u smjeru uništavanja postojećeg. Samo ćete se potrošiti i ostati isto zarobljeni. Nemojte međutim meni vjerovati! Molim vas nemojte. Samo isprobajte!
I….. Sjetite se, putovanje od 1000 milja započinje jednim korakom! I ne može sve odjednom, ali može korak po korak.
Moralno. Ispravno. Dobro. Za sve nas. Čak i kada ste jedini koji to činite, znajte da ipak i unatoč svemu – niste jedini. Puno nas je. Jedino smo možda raštarkani. I možemo sve što pomislimo. Možda jedino moramo biti pažljivi sa svojim mislima.
Za kraj, ako vam to još uvijek nitko nije rekao, ja vas volim i vjerujem u vas.
blogpost by ME
Foto by ME