13 Jan Nisam imala izbora?
Ili kako smo prestali cijeniti vlastite odluke zaogrćući ih sa vlastitom nemoći i tako nekako sami sebi dali razloge za prepuštanje odgovornosti za vlastite živote nekom drugom. Ili nečem drugom. Okolnostima. Činjenju drugih.
O čemu se radi?
Ima jedna žena koja je majka dvoje odrasle djece i baka dvoje unučadi. U braku je više od 45 godina. Ima muža alkoholičara. Koji još uz to – ili zbog toga – ima očajno svadljivu, prgavu i svađalačku narav.
Svako malo je neka scena, koja se prelije iz njihove dinamike: suprug i supruga, djeca, unučad, iako već desetljećima djeca žive u vlastitim obiteljima, u dinamiku šire obitelji: sestra, njezin muž i djeca, majka. Nakon svake scene, u obitelji razdor, ne razgovara se, netko se ljuti, netko ne vidi o čemu se radi, netko se inati, onda se nešto pokrene, stižu razgovori uzduž i poprijeko, navodno razumijevanje, pa isprike i obećanja da se više neće ponoviti. Prođe neko vrijeme u tom prividnom miru, a onda opet iz početka.
Uglavnom, ta jedna žena na pitanje svoje sestre, prijatelja, poznanika…. “Zašto ne odeš od njega?” odgovara: “Ja nemam izbora. Imam malu penziju i ne bih mogla platiti račune i prehraniti se.”
Ima jedan muškarac koji je nakon što je završio faks ostao u velikom gradu i nije se vraćao u svoj rodni grad. “Manja je sredina, ne možeš naći posao, da bih opstao, da ne umrem od gladi, morao sam otići”. Muškarac je situiran, ima dobar posao, pristojno zarađuje, kupio je već odavno kuću, ima ženu i dvoje djece, djeca završila škole, već odrasla. Uglavnom čini se da je sve u redu. Ipak, taj muškarac kaže: “Nisam nikako imao izbora.”
Možda se netko od vas prepoznaje? Možda vam netko od prijatelja, kolega ili članova obitelji živi u ovakvim ili sličnim okolnostima? Možda situacija i nije navlas jednaka, ali vidi se obrazac?
I sada smo došli do srži. Zašto ljudi govore da nemaju, tj. da nisu imali izbora, kada je izbor očigledno ispred njih? Možda se pitate, koji izbor je to bio ispred njiih? Pa, jedna je opcija ova koju su se odlučili i muškarac i žena iz gornjih primjera, a druga je opcija ona na koju se nisu odlučili.
Žena nije napustila muža. Žena je napustila muža.
Muškarac nije ostao u rodnom gradu. Muškarac je ostao u rodnom gradu (i možda umro od gladi?).
Šta je zapravo ovdje problem? Barem iz moje perspektive.
Pa, problem je činjenica da na nekoj razini odbijamo vlastitu odluku, tj. nismo je prihvatili. Govorimo sami sebi da nismo imali izbora, drugim riječima stavljamo se pred svršen čin. Mene ovdje najviše ljuti baš negiranje da smo od dvije opcije odabrali jednu i da onda taj svoj odabir ne poštujemo! Nego kažemo da nas je na to netko ili nešto prisililo. I da nismo imali nimalo utjecaja u tome. Drugim riječima, voda nas netko drugi kroz život, a mi jadni kao trava na vjetru, povijamo se i povijamo u kojem god smjeru puše taj vjetar.
Kada mi netko kaže da nije imao izbora, jedina slika koju dobijem je pištolj ispred nečije glave. Prisila. Ali čak i tu je ispred nas još jedna opcija. Maknuti glavu sa putanje tog metka. Zamoliti čovjeka s pištoljem da nas poštedi?
Pitanje je zašto ne prihvaćamo vlastitu odgovornost u donošenju te odluke. Bog nam je dao vlastitu volju, tj. mogućnost izbora. I u državi u kojoj se po zadnjem popisu 85% stanovništa izjašnjava kao vjernici, malo me čudi koliko odbijamo tu svoju bogom danu sposobnost/mogućnost. A to je da u svakom trenutku učinimo ovo ili ono. Okrenemo se lijevo ili desno. Pristanemo ili odbijemo nešto. Krenemo naprijed ili se vratimo natrag. Izađemo iz nečega ili ostanemo u nečemu. Čak i da ne učinimo ništa, opet je to vlastiti izbor i slobodna volja. Pa, zašto onda toliko negiranja u svemu tome? Zašto odbijamo da smo mi ti koji smo donijeli odluku kakva god odluka bila? Nije nitko drugi umjesto nas, nego baš mi! I nismo je dužni nikome objašnjavati niti opravdavati.
Meni osobno ništa ne znači što je tko od ljudi odlučio za svoj život ili zdravlje. Ja možda mogu pomisliti, ili reći, da mi se nečija odluka baš ne sviđa i da je ja u istim ili sličnim okolnostima ne bih donijela, ali to sam ja. Po istom principu drugi moje odluke ne bi nikada donijeli niti učinili ono što sam učinila ja, ali i to je u redu. I ja i vi imamo isto pravo: vlastitu volju i mogućnost izbora.
Može li možda biti da nismo donijeli odluku koju smo htjeli ili za koju vjerujemo da bi bila dobra za nas? Može. Potpuno mi je jasno da je recimo u slučaju žene iz gornjeg primjera teško otići sa malom penzijom. Ali ono što je čini mi se ovdje daleko važnije je razmatranje posljedica odluke. Znači otići sa malom penzijom znači možda život u novom kvartu. Život u puno manjem stanu. Možda dodatni posao da se stvori mogućnost normalnog života. Hoće li biti teško? Izazovno? Hoće, ali ne može me nitko uvjeriti da to nije valjana opcija i izbor. Jer je valjana opcija i izbor. Pitanje je samo želimo li taj dodatni trud i tu promjenu.
U slučaju muškarca iz gornjeg primjera: što bi značilo da se vratio u svoj rodni grad u puno manju sredinu? Možda bi morao živjeti sa roditeljima još dugo? Ili barem neko vrijeme. Možda bi morao prihvatiti poslove koji su ispod njegove kvalifikacije ili preferencija? Možda bi morao raditi dva posla?
Što god, ali to su sve valjane opcije, može jedino biti da nismo spremni na tu “žrtvu”.
Ne želimo dodatni trud? Nismo spremni na promjenu? Nismo spremni učiniti sve za sebe? Pa, ljudi i to je u redu!! Ako to odaberete, nedajte nikome da vas uvjeri da to ne valja. Štoviše, kad prihvatimo posljedice vlastitih odluka, sve je daleko lakše. SVE.
Niste vi žrtve nikakvih okolnosti, nitko od nas nije, osim ako tako ne odlučite. Nego ste odabrali nešto, donijeli neku odluku i prihvatite ju kao svoju!
Ljudi moji, govorim vam iz vlastitog iskustva.
Za stvari koje sam željela u svom životu, bila sam spremna učiniti sve što je potrebno. Je li bilo odricanja? Naravno da je bilo.
A je li vrijedilo? Vrijedilo je!
Nemojte se omalovažavati niti umanjivati vlastiti život i odluke. Imate suverenitet i integritet i držite ga čvrsto u svojim rukama. I znajte, kakvu ste god odluku donijeli možete je uvijek promijeniti i učinili ste najbolje što ste znali i mogli, pa ovaj muškarac i žena iz primjera! I oni su učinili najbolje što su znali i umjeli, zašto bi se onda oko toga osjećali loše?
Ako vam to do sada još nitko nije rekao, ja vas volim i vjerujem i vas!
blogpost by ME
Foto by ann-h-pexels