27 Feb Slušanje, pričanje, razgovor
Svi mi svakodnevno komuniciramo sa jako puno ljudi i u različitim situacijama. Ustvari, toga je, kad malo bolje razmislite, toliko, da bismo svi mi svaki dan sami sebi morali čestitati na uspjehu!!
Jer, kakva god da je tema, kakav god da je tijek razgovora, tonovi, kakve god emocije prate razgovore, ipak smo ih uspjeli obaviti, zar ne?
No, komunikacija može biti jednosmjerna i dvosmjerna. Monolog i dijalog. Monolog je naš ili drugih ljudi..
Pitanje na koje ću u ovom tekstu nastojati dati odgovor iz moje perspektive je da li znamo slušati. Kako pričamo, odnosno da li znamo pričati. I da li znamo razgovarati.
Kroz svoj život sam prošla različite faze: od kompleksa da se derem, tj. da vičem, do spoznaje da zapravo nije problem jačina ili boja moga glasa, nego sadržaj koji sam izrekla. I cijeli raspon mogućnosti između te dvije krajnosti, ali i izvan njih.
Čvrsto vjerujem da se svatko od vas svakodnevno, ili barem ponekad nađe u situaciji da prekida sugovornika, da priča bez reda i prekida ili da bježi iz razgovora koji nije ugodan ili u kojem nije siguran u svoje argumente (ili ih ne zna izreći).
Što je iz moje perspektive odlika nekoga tko zna dobro slušati?
Daje svom sugovorniku nepodijeljenu pažnju. Gleda u oči (ne pilji), trokut između korijena nosa i očiju čovjeka, sjedi relativno mirno (ne vadi mobitel, ne gleda okolo, ne čačka nos, ne skreće pažnju na druge stvari iz okoline i tako dalje), blago je nagnut prema sugovorniku, ruke nalakćene na vlastita koljena ili na stol, ili jednostavno opuštene u krilo (nema prekrižene noge ili ruke), postavlja pitanja kada nešto nije razumio ili da utvrdi da li je dobro razumio. Ako nije jasno, pita. I sve na tom tragu. Mirno, staloženo, opušteno. I nepodijeljena pažnja. Vrlo često sugovornici ne očekuju nikakav savjet ili riječi, potrebno im je samo ispričati svoju priču. Bude lakše.
Što je po mome vjerovanju odlika nekoga tko zna pričati?
Rečenice su povezane. Jasne. Tema je zanimljiva. Stil je vlastiti. Dobra je retorika. Onaj tko priča, gleda i sluša ljude kojima priča podjednako ako je više ljudi oko nas. Ako je jedan čovjek u pitanju, gledamo ga u oči kao što bismo gledali da mi slušamo. Ne ogovaramo druge ljude. Vjerujemo u ono što govorimo i u to unosimo cijelog sebe. I sve na tom tragu.
Vjerujem da je čovjek koji zna razgovarati onaj koji prati razgovor i ne prekida sugovornika i ne postavlja nasumučna pitanja koja nemaju veze sa temom. Ne ponavlja besmisleno po nekoliko puta isto. Razgovor može teći u valovima, zapinjati ili glatko, ali ako je pažnja u razgovoru nepodijeljena, znat ćemo kada je razgovor završio, kada trebamo šutjeti, kada je potrebno dati neku podršku, postaviti neko pitanje ili slično.
Da se razumijemo. Svima nama je kronično i nasušno potrebno da nas netko čuje. Svima. bez razlike. Drugim riječima, svi smo mi željni izgovoriti nešto iz našeg života što do sada nitko nije želio čuti ili nismo imali priliku izgovoriti.
Isto tako, svi mi ponekad upadamo drugima u riječ i postavljamo nepovezana pitanja prateći kaos koji se vrti u našoj glavi.
Ali ako dajemo nepodijeljenu pažnju sugovorniku/sugovornicima, ako smo utišali neprekidni tijek vlastitih misli u glavi, ako smo se sposobni spustiti u sadašnji trenutak, bit će nam daleko jednostavnije prepoznati energiju razgovora – je li ozbiljan, da li se možemo našaliti, da li trebamo dati neki savjet ili svoje mišljenje i slilčno.
Ali ako naša pažnja vrluda, ako neprekidno slijedimo vlastite misli, ako smo svugdje samo ne sada i ovdje sa sugovornikom, to postaje težak zadatak, gotovo nemoguć i drugi ljudi nas mogu smatrati nepoželjnima za razgovor.
Isto tako za slušanje. Ili za pričanje.
Znači, isto vrijedi za sve tri opcije.
Za kraj, ako vam to još nitko nije rekao, ja vjerujem i vas i volim vas. I ne zaboravite: samo vi odlučujete što je za vas moguće.
blogpost by Darinka
Foto by jamesoladujoye