01 Sep Što se to dogodilo u noći sa 31. 8. na 1. 9. 2020.
Budim se jutros, 1. 9. 2020., sa spoznajom da sam iza sebe ostavila neko poglavlje, nečega, koje se neće nikad više vratiti, da sam koraknula u neko razdoblje koje je novo. Nakon noći koju sam kao i mnoge druge tijekom proteklih godinu dana provela budna ne spavajući, a i kada bih zaspala, bilo bi to maksimalno do 90 minuta, sa čestim odlascima na WC, svaki put kao da sam popila litre vode.
Sjednem za stol uz kavu i čašu vode, sa namjerom da obavim svoje jutarnje rituale koji uključuju i dnevničenje, i postavljanje namjera, i meditaciju, i puno mira potrebnog za integraciju svega što sam doživjela, gledanja u daljinu, što nije teško ovako sa desetog kata, neometanog pogleda, dubine, plavog neba, istoka. Koji to više nije.
Pogledam na stol ispred sebe i vidim dnevnik, svoj rokovnik i užurbanim rukopisom koji je moj, ali ipak malo neuredan ispunjena cijela stranica. I sve mi klikne.
Mobitel koji je potrgan i ne radi, ljudi na križanju koje izgleda kao moje, ali izgleda i kao susjedno križanje. Ljudi koji su sa ozračjem osmijeha, ali i odluke. Neobični su. Neobično je sve to.
Neka kuća u koju smo ušli, sobe koje obilazim sa namještajem koji je antikni, pohaban, boje su abšisane, sve je staro, shvaćam i napušteno iako tu i tamo proviri nešto jarke i žive boje….. okupljeni ljudi koji su došli po neko iskustvo….. posve neobičan osjećaj poda pod nogama i shvaćanje da ne hodamo onako kako se hoda u 3D….. knjiga koja je meni važna ostavljam ju na nečemu što sliči na oltar, visoko, drveno postolje….. neki stariji čovjek koji nosi neko malo dijete i želi iskustvo izgorjeti u vatri, objašnjava da što si bliže izvoru nisi izgoren i zapaljen nego izgledaš zlatan i unikatan i dragocjen kao dragulji…. knjigu mi je htio uzeti neki dečko koji je sa skupinom ljudi ušao na to isto mjesto u tu istu prostoriju – “evo moje knjige” – rekao je, ali ja sam knjigu uzela i rekla da je to moje….. negdje po putu shvaćam i da ne komuniciramo glasom nego drugačije, nema buke, nema glasova, sve je nekako u redu i mirno i dobro u isto vrijeme.
Prolazim dalje i sa mnom hoda neki pas koji je presladak zlatno crvene boje, ne laje, ali on i ja razgovaramo, ima malu njušku, i čvrste noge i cape koje me podsjećaju na snažne šake osobe, moj učitelj!!
Pojavljuju se i neki meni poznati ljudi, moja sestra, kolegica iz bivše firme, ali ne likom i djelom nego njihov otisak, taj je mobitel opet tu, neka zgrada, penjanje liftom, neki stan, muške osobe… komešanje ljudi na cesti, dojam kao da prelazim iz jednog u drugi svijet, iz jedne u drugu vremensku liniju, matrix, u jednom trenutku shvaćam da je pas skočio u vodu, ali da ne zna plivati, ne utaplja se, očito ne želi jer se jednom šapom čvrsto drži za stepenice, silazim po njega, vadim ga iz vode, nisam mokra, ni on, na kratko se počeo otimati ali sam mu rekla da će sve biti u redu i da se ne otima, nosim ga u naručju, gura mi njušku u lice,, ne laje, ne govori, a priča mi.
U mojim je rukama sve, samo trebam pustiti, ništa nije onako kako se čini, nije tako strašno, ali nešto mora umrijeti. Gledam taj rustikalni namještaj, napuštene sobe i shvaćam da tu nije moje mjesto. Približavam se nekom kipu koji je sav crvene kože, ali su mu prsti zlatni, shvaćam da je to čovjek sa djetetom u naručju, sebe jednog mora pustiti umrijeti da bi sebe drugoga morao roditi.
Budim se jutros, 1. 9. 2020., sa spoznajom da sam iza sebe ostavila neko poglavlje, nečega, koje se neće nikad više vratiti, da sam koraknula u neko razdoblje koje je novo. Nakon noći koju sam kao i mnoge druge tijekom proteklih godinu dana provela budna ne spavajući, a i kada bih zaspala, bilo bi to maksimalno do 90 minuta, sa čestim odlascima na WC, svaki put kao da sam popila litre vode.
Sjednem za stol uz kavu i čašu vode, sa namjerom da obavim svoje jutarnje rituale koji uključuju i dnevničenje, i postavljanje namjera, i meditaciju, i puno mira potrebnog za integraciju svega što sam doživjela, gledanja u daljinu, što nije teško ovako sa desetog kata, neometanog pogleda, dubine, plavog neba, istoka. Koji to više nije.
Pogledam na stol ispred sebe i vidim dnevnik, svoj rokovnik i užurbanim rukopisom koji je moj, ali ipak malo neuredan ispunjena cijela stranica. I sve mi klikne.
Ovo je bio san. Toliko živ da sam istog trenutka shvatila svu njegovu simbologiju i znam, znam, znam sa svakom stanicom svoga tijela iako ustvari ne znam…. ne znam iz 3D, ali znam…. da se u noći sa 31. 8. na 1. 9. 2020. godine dogodio neki izuzetno velik i značajan događaj galaktičkih razmjera. Sutra je pun mjesec. Tijekom kojeg će se posložiti planete, dogoditi stvari koje se događaju jednom u 500 godina.
5D State Of Mind.
blogpost by Darinka, SvaPravaPridržana
Foto by me
Napomena: isto tekst istovremeno objavljen na svim mojim vlastitim web stranicama