23 Sep Umijeće vođenja
Oni koji me duže poznajete znate i za moju ljubav prema svemu što je priroda – od vlastitog tijela, preko životinja i biljaka do boravka vani na otvorenom. I svega između toga.
Mnogi znate da iznimno volim konje. Koliko godina sam provela sa vanjske strane ograde hipodroma ne znajući da se unutra može ući. I ne samo ući nego iz prve ruke iskusiti miris štale, tišinu, suživot zečeva, ptica, mačaka, pasa sa konjima, zvuk rzanja i hipnotičkog žvakanja konja.
Kako ništa nije slučajno, tako ni ovo što ću vam sada ispričati nije slučajno. Želja mi je i namjera preseliti se na selo. Negdje udaljeno od civilizacije i živjeti u prirodi, okružena prirodom, sa prirodom 24 sata na dan. Ne samo povremeno.
Uzgajati svoju hranu, imati svoje životinje, poneku kozu, koku, mačke, psa, možda kravicu i minimalno dva konja. I u tom raju za svoj život isto tako stvoriti raju kojem ćete moći uživati i vi. Retreat centar sa konjima. I svemir se pobrinuo vrlo brzo da mi pokaže sljedeći korak prema ostvarenju te namjere.
Jednog dana sjedim na klupi ispred štale i gledam kako mlada djevojka tušira konja, no u moje vidno polje se odjednom uglavi jedna ruka sa ularom i druga sa jabukom i začujem glas – hoćete li mi molim vas pričuvati konja i dati mu jabuku.
Učas proširim vidik i ugledam ženu kraljicu, Sanju i konja. Bijelog ljepotana nježnih ali i vragolastih očiju zvanog Ty. I tu je započela priča koja je obilježila ostatak mog života. Ne samo do danas, nego i dalje. Onaj dio života koji tek imam namjeru ostvariti.
I, kako ništa nije slučajno, kasnije se pokazalo da je upravo taj susret i ta rečenica “hoćete li mi pričuvati konja” dovela do još jednog koraka na mom putu do retreat centra sa konjima – mog sudjelovanja na radionici zvanoj “Umijeće vođenja”.
Osvanuo je vruć ljetni dan, još troje mojih prijatelja, skupa sa Sanjom i Tyem ali i još jednim konjem Lenniem i psom koji se zove Bo, skupili smo se na ispustu.
Ni daška vjetra, pasja vrućina, ali nitko od nas ne mari, sjedeći na stolicama u debeloj hladovini i opčarani slušamo što govori Sanja. Još nam više pažnje odvlače konji. U daljini ili blizu izvor su fascinacije koja graniči sa nadnaravnim. Veliki i moćni, ali nježnih srca.
I najbolji mogući učitelji.
Ty i Lennie, ali i Bo i Sanja, prihvatili su nas četvero plahih i radosnih učenika u svoje krdo. Nema bolje vijesti nego biti punopravni član krda. Vjerujte mi, dok niste član krda nemate pojma što vam nedostaje.
Radionica teče, vježba za vježbom sa konjima, čini se kao bajka, a četvero polaznika prolazi put kao Alisa u zemlji čudesa. U nevjerici i divljenju.
Od prve vježbe gdje smo mnogi od nas morali prići konju bliže nego ikada u životu savladavši strahopoštovanje do zadnje vježbe gdje strahopoštovanje sigurno može prijeći u ljubav, zajedništvo, prihvaćanje – transformacija koju smo svi mi prešli na svoj način, ali i svi mi svjedočili kako tu transformaciju prolaze drugi.
Konj živi u sadašnjem trenutku. I, iako je lovina, njegova fantastična prilagodba je omogućila njihovo postojanje na zemlji više od 50 milijuna godina. Očekuje harmoniju i kada je oko njega sve u redu, kada je harmonija tu, konj može mirno pasti, ali njegove uši u oči će reagirati ako se harmonija naruši.
No taj dan su Lennie i Ty sa nama bili jedno gurkajući svakoga od nas preko granice ugode da spoznamo još nešto o sebi što do tada možda nismo vidjeli, ali i ako jesmo vidjeli nismo se odvažili da to pomnije istražimo. Bez osude. Nježno a snažno. Uporno, ali ugodno.
Svi smo mi sa nekom idejom o tome kakvi smo vođe. Čak i ako voditi moramo samo sebe. I u nekim se modelima vodstva osjećamo bolje nego u ddrugima, ali isto tako smo nekada vođa i nekada vođeni. Gdje su granice i koliko mogu biti suptilne ali vidljive, jasne i mekane pokazali su nam Lennie i Ty bez imalo truda i napora. Jednostavno bivajući onim što oni jesu. Konji koji žive u sadašnjem trenutku. I koji u svakom novom trenutku, onom trenutku koji je prošao ne pridaju nikakvu pažnju.
Osim što je Bo bio neprimjetan član krda brinući u svakom trenutku da su svi članovi tu i da je sve u redu – što ti je ovčarska krv! – Sanja je bila neprimjetan a snažan facilitator pa je ova radionica donijela još jedan neočekivan rezultat: Kada je bila gotova nismo se mogli rastati!
Ni mi ni konji! Željeli smo produžiti taj dan i još malo osjećati nevjerovatni mir sadašnjeg trenutka, živjeti zadovoljstvo zajedništva i uživati ljepotu prihvaćanja. 
Jer smo osim uvida u to kakvi smo kao vođe, što činimo i kako se ponašamo kada stvari ne idu kako smo predvidjeli ili željeli, dobili i priliku da provjerimo što su nam prioriteti u životu.
Svakome toplo preporučujem ovu radionicu, ali i svaki radionicu koju Sanja organizira sa konjima. Vjerujte, vrijedi svakog trenutka, i svakog plaćenog novčića.
blogpost by Darinka
Foto by IvanaV