28 Jan Zdrav život? Što je to?
Dok sam razmišljala koji bih naslov dala ovome tekstu, a nisam sigurna da je ovaj koji jesam baš onaj pravi, iako je najbolji koji sam mogla smisliti, kroz glavu su mi prolazili svi doživljeni trenuci sa poznatim i nepoznatim ljudima, sve razmjene i iskustva kojima sam ne samo svjedočila nego ih i osjetila na svojoj koži.
Također sam shvatila da kako u svemu, tako i u ovome poimanju zdravog života ne postoji ispravno ili loše u nekom globalnom ili kolektivnom smislu, nego samo u lokalnom, tj. pojedinačnom. Ali ni to nije sasvim točno. Jer ispravno je ispravno bez obzira na razmjere, samo onda ostaje jedna činjenica, a to je da svi mi sve na svijetu, svakoga na svijetu, sve čemu svjedočimo, što živimo – doživljavamo i proživljavamo iz one razine i perspektive na kojoj se trenutno nalazimo.
Kažem trenutno, jer ništa nije vječno. Osim promjene.
Da pređem na stvar. Tj. na temu zbog koje sam ovdje.
Stvorila mi se u glavi kada je jedna gospođa u nekom naizgled prilično površnom razgovoru rekla sljedeće: “Džaba mojoj kćeri što se bio hrani, kad puši. Ništa ne znači ta hrana koju kupuje i pazi kod koga i što, kad je u svakom razgovoru s njom na telefon čujem da uvlači dim.”
HA! To mi je stvarno dalo za misliti. Ipak, nije ovo uopće ogledni primjerak, puno je istih ili sličnih slučajeva. I nije ovo priča o toj kćeri. Nego o svima nama. I o tome što je za nas zapravo zdrav život.
Sigurno će te se sjetiti puno primjera iz svog privatnog ili poslovnog života. Drugim riječima, ova kćer je samo jedna od nas, koja čini najbolje što zna u svakom trenutku.
O čemu ja zapravo govorim? Aaaa, bio hrana…… zdrav život….. Življenje zdravog života započinje odlukom i jednim korakom. To je proces, koji – ovo vam odgovorno tvrdim iz vlastitog života i iskustva – traje cijeli život. I uvijek ima prostora za promjenu. Ili popravak. Kako god na to gledali.
Ipak, za mnoge od nas, promjena je teška. Ili barem tako čujemo i slušamo. Je li uistinu? Ja bih rekla da nije teška, nego je sveobuhvatna. Tj. nije jednostavna. Jer od nas traži korijenite promjene. I upornost. I strpljenje. I razumijevanje vlastitih koraka. Suosjećanje prema sebi kada se naljutimo i pomislimo da nas ne ide. Pomoć drugih, bilo da nas podržavaju ili nam ukazuju ili nas neočekivano pomognu na baš nama potreban način.
Uglavnom, kad uđem u kuću nekih od svojih prijatelja, ili familije, ili bližih ljudi, prvo susretnem energiju prostora i svega što ona sačinjava. Uglavnom odmah na početku neka rečenica domaćina ukaže na to što ste već i sami vidjeli, ali što je njima važno i što ih smeta. Na promjer: Molim te nemoj gledati ovaj nered. Ili, baš sam popodne prilegla pa nisam stigla skloniti stol poslije ručka.
Onda odete na wc. Ako ste s nekim dugo u prijateljskom odnosu, bili ste i u kupaoni i u kuhinji i u spavaćoj sobi.
Kupaone i kuhinje su pune bočica. Zakrčene je možda bolja riječ. Ovih ili onih sredstava, sa manje ili više konkretnog sredstva u bočicama i bocama. Bez obzira radilo se o sredstvima za higijenu prostora ili tijela. Ručnici, fenovi, četke za kosu, prljavi veš…. Toga je nepregledni neuredni niz. Natrpano je od lavaboa do kade i wc školjke. U spavaćoj sobi je ogromni TV. Iz ćoškova bljeskaju različiti punjači, uređaji, ruteri, printeri, što sve ne. Preko namještaja su prebačeni komadi odjeće, hodnici su puni cipela. Nered.
Onda se vratite u dnevni boravak i nastavljate razgovor. Vaš domaćin ima nešto visoki tlak. Pa je izbacio kavu i sol iz prehrane. I, da, pije neke tablete koje mu je propisao liječnik. Kroz razgovor izađe i to da je tu i tamo u svoj dnevni raspored ubacio šetnju oko kvarta. Da naručuje hranu. A na stolu je gomila prazne ambalaže različitih slatkiša. Izađe i to da na poslu sustiže rokove i ima neki problem koji nikako da riješi sa kolegom s posla ili šefom. Dugotrajno je nezadovoljan sa svojim brakom. Nije godinama bio na godišnjem. Nastavite slobodno niz! Bez obzira je li u pitanju visoki tlak ili neka druga “dis-ease” na fizičkom tijelu, isti je obrazac!
Uglavnom, složit ćete se sa mnom da je razloga za visok tlak puno. I da izbacivanje kave i soli iz prehrane možda može unekoliko pomoći, pa i ta sporadična šetnja. Ipak, sve ovo drugo zahtijeva također našu pažnju i jednako je važno. Zakrčeni prostori su plod zakrčenog života i obratno. Jedno drugo i potiče i uzrokuje. I taj će se tlak malo smanjiti, ali ako izbacivanje kave i soli iz prehrane i ubacivanje sporadične tjelesne aktivnosti (i što god drugo je za bilo koga bio početak, bez obzira o kojem se zdravstvenom problemu radilo) ostane jedina mjera koja je poduzeta – promjena neće biti trajnog karaktera. Jer će prije ili kasnije svatko od nas zaokupiran izvanjskim popustiti i vratiti kavu i sol u prehranu a izbaciti sporadičnu šetnju i opet je isto. Naše kupaone su i dalje pune bočica, spavaće sobe uređaja i umjetnog svjetla i život nam je u takvom neredu. Pali se i gasi nasumično, stoji u nekom ćošku posut prašinom. E, da…. i dalje imamo visok tlak.
Još bih pridodala da je i naša vlastita nemogućnost da otrpimo neku tjelesnu nelagodu, nego da odmah posegnemo za nekom kemijom stvar koju su nam utuvili u glavu generacijama. A nije nas naučilo da vjerujemo vlasitim tijelima i da promišljamo o cjelokupnom životu, vlastitim razmišljanjima, ponašanjem, uvjerenjima i da svoje tijelo prihvatimo kao saveznika. Bolje rečeno jedini dom koji ćemo zauvijek imati. I da ga kao takvog neprekidno njegujemo i čistimo. Kao što bismo trebali njegovati i čistiti i svoje kuće i stanove. U SVAKOM POGLEDU!
Velika većina ljudi koje ja poznajem reagira tek kada se košmar i nered vlastitog života spusti na fizičko tijelo. Kada nešto počne boljeti ili izazivati neugodu. Jer ne samo da bol (pogotovo kroničnu) nismo u stanju podnositi, nego nismo ni stvoreni za bol!
Do tada su zanemarili veliku većinu ili sve znakove koje su dobili od svojeg energetskog tijela, tj. od svojeg emotivnog, mentalnog i duhovnog tijela. Onaj trenutak kada nismo povukli granicu. Kada nismo prekinuli odnos koji nas tlači i uzima nam snagu. Kada smo pristali po stoti put učiniti nešto što nas ne zanima. Kada smo propustili iskazati ljutnju. Kada nismo odabrali ono što je za nas dobro nego ono što su drugi od nas očekivali. Kada još jednom potrebe drugih stavimo prije vlastitih.
Tek kada naša potreba i odluka da živimo drugačiji život, kada odaberemo zdravlje, započne jednim od mnogih koraka i kada ta odluka bude trajala do kraja našeg života popraćena mnogim drugim koracima i promjenama, možemo imati to zdravlje koje toliko želimo. Tek tada možemo shvatiti da nam nikakva količina bio i zdrave hrane neće donijeti zdravlje, ne samo ako pušimo, nego ako je sve ostalo oko i u nama “nezdravo”, da nam nikakvo uskraćivanje kave i soli i sporadične šetnje neće smanjiti tlak ako je sve ostalo oko i u nama zakrčeno i gurnuto u ćošak.
Promislite. Sagledajte pošteno gdje ste počeli, a u što nikako ne gledate. A traži vašu pažnju. Sigurna sam da ćete shvatiti i da će kod drugog, trećeg, stotog koraka već biti puno lakše.
Samo da znate, voljela bih da ovaj moj tekst bude poticajan barem za jednoga od vas. Kao što se nadam i voljela bih da je više od jednoga od vas ovaj tekst dotakao ne kao kritika bilo čijeg života ili prostora. Nego kao stisak ruke onda kada nam je najviše trebao, a nismo to ni znali dok nas nije stisnulo. Kao pomoć. Nenadana a dobrodošla! Jer svi mi trebamo ne samo pomoć, nego i poticaj.
I, dobro vam ide!
Ako vam to do sada još nitko nije rekao, ja vas volim. I vjerujem u vas!
blogpost by ME
foto by samuel-theo-manat