15 Apr Život piše romane
Nisam mogla otresti neki neobičan osjećaj koji me pratio nekoliko sati ovo popodne. Ili ako bolje razmislim cijeli dan danas. Kako će se pokazati, bio je to cijeli niz nasumičnih događaja i situacija, informacija “iz zraka”, osjećaja, spoznaja.
Okretala sam tako pedale i prilično nesvjesna putovanja ipak stigla na Jarun.
Vidim dvojicu kolega veslača kod čamca. I dalje mi je nešto čudno, ali uporno mi izmiče. Napunim bocu vodom na obližnjoj pipi i dođem do čamca. Tamo se u međuvremenu pojavila i četvrta veslačica. Proleti mi kroz glavu gdje su ostali, jer standardna postava izgleda drugačije. OK, možda mi je to čudno – pomislim. Odnesemo čamac u toj drugačijoj postavi na ponton i kaže štroker: Moramo sada stići jedan dubl, tako da moramo biti jako brzi. Štrokerova šala, kao i obično, uvijek se šalio oko toga tko je od koga brži.
Odveslali tri kruga kao i obično, ja i dalje kao u nekom bunilu, osjećam nešto, a ne mogu pokazati prstom. Iznesemo čamac na stolice za pranje. Idem ja po vesla – kažem ja. Nemoj, već sam zamolio buraza i Predraga, oni će donijet. Preuzela me neka slutnja, ne mogu vam reći, a izmiče. Ipak, ostanem uz čamac, obrisali čamac, šine, ove dvojice sa veslima nema.
Jesu li njih dvojica donijeli naša vesla? – panično pitam, ali me štroker umiruje. Ne brini, ako nisu otići ću ja. Podignemo čamac na ramena i nosimo na njegovo mjesto. Obuzeta nekom čudnom energijom požurujem ekipu i začujem glas: Eno tamo Srećka leži.
Zašto leži – drugi glas pita Predraga. Ne znam, rekao je da mu nije dobro. Povučem čamac i skoro vičem, požurite da ostavimo čamac i idemo vidjeti što je sa Srećkom. Požurila i ekipa, valjda su načuli i osjetili moj nemir, dvoje ostane vezati čamac, a ja bez daha trčim do Srećka. Dozivam, provjeravam je li sve kako treba, na kojem boku leži, kako su mu noge, ima li puls, jesu li dišni putevi slobodni…. u to su stigli i ostali, i još dva druga veslača. Naš štroker doziva – Braco ajde, ajde dođi natrag, neka netko zove hitnu. Dok neko zove, već smo započeli sa reanimacijom, i sa svim što smo znali i naučili da je potrebno učiniti u tom trenutku. Znanje, briga za kolegu veslača, ljubav, podrška, sve što imamo iako se u svima nama već nazire drhtavica i nevjerica u očima, jer…. ne sluti na dobro. Začujemo sireno, kao bez daha trčim i mašem da me vide da znaju gdje će skrenuti.
Došla je hitna. Pa još jedna. Je li prekasno? Uvijek je prekasno. Spustila se i noć, mokri i oznojeni iz čamca, slabo obučeni, prepustili smo im mjesto i obukli se. Na nas se spustila tuga i iščekivanje. Kraja koji nitko ne želi, ali visi iznad nas. Štroker iz našeg četverca govori – Braco, vrati se, djeca te trebaju, nemaju mamu, samo si im ti ostao. Stišćemo oči, okrećemo se jedni od drugih, da ne vidimo.
Onda je stalo vrijeme. Nije uspjelo. Srećko je ostao ležati. Pomalo izgubljeni nasumično i isprekidano razgovaramo. Drhte nam tijela i glasovi. Od adrenalina, od umora, od napora, truda, želje da sačuvamo život. Koje okolnosti! Krenemo doma promrzli i prazni kada je došla policija. Još se čeka mrtvozornik.
Što je najgore ja sada imam deja-vu – začujem Ivanin glas. Prenulo me iz gledanja u prazno. Sve je deja-vu i kako hodam sada s tobom i sve ovo prije.
I sine mi! Sada znam što se događalo ovih zadnjih dan-dva! Znam! Od svojih ranih dvadesetih godina sam shvatila da imam sposobnost predvidjeti nečiju smrt. Ili to možda i nije najbolji opis? Možda je bolje reći da “dobijem” informaciju o tome da će netko umrijeti u nekom razdoblju. Ne za sve ljude. Za neke. Teško mi je objasniti, to je više kao osjećaj da nekoga vidim zadnji put. Kao nemogućnost da više predočim sebi nečije tijelo, nemogućnost da se više spojim sa nekim energetski.
Što je najgore, ja sam znala da će umrijeti – kažem ja. Nekako sročim nekoliko rečenica ne znajući točno da li sam razumljiva. Na bilo kojoj razini. Jesam. Shvatila je Ivana. Bilo mi je čudno kad sam došla zašto je Toni štroker, a ne Srećko. Kad sam ga vidjela prva mi je misao bila, sreća da nisam izgovorila na glas – zašto nema Srećka, je li to umro?
Pritisla tišina, svaka od nas u svojim mislima.
Je li gore znati kada će netko umrijeti ili svjedočiti nečijoj smrti? Je li gore ne uspjeti u reanimaciji ili čekati hitnu da stigne, znajući da će biti prekasno?
Ne znam. Teško mi je reći. Sve što znam je da znati da se nečiji život bliži kraju nije strašna spoznaja. Meni nije. Ne znam kako bi to netko drugi podnio.
Svi mi imamo neku sposobnost. I život uistinu piše romane.
Počivao u miru Srećko! Nadam se da ćeš veslati i u kraljevstvu nebeskom u nekom još ljepšem jezeru i stazi od Jaruna koji si toliko volio!
blogpost by Darinka
Foto by diego_torres
Sva prava zadržana
Napomena: Isti tekst istovremeno objavljen na mojoj drugoj vlastitoj web stranici