19 Jul Sindrom kuhane žabe. Huh?
Sindrom kuhane žabe. Mnogi znate za to. Za vas koji ne znate, a i za nas koji znamo….. dobro se podsjetiti.
Mislim nešto ovih dana….. da li bih radije živjela i vjerovala ustaljeni život i informacije ili bih se uhvatila nečeg novog, bilo čega što zvuči primamljivo mojoj duši željnoj dobrih stvari, veselja, pravde, jednakosti. Kako god okreneš, što god da odabereš, kad prođe vrijeme, ono će pokazati. Pokazat će jesmo li bili uljuljkani držeći se kao pijan plota staroga. Ili smo bili naivne budale vjerujući da život može biti drugačiji.
Osobno? Osobno, radije sam pionir. Onaj koji krči put. Nije mi nikada bilo zanimljivo poznato, ustaljeno. Svi koji me znate, u privatnom životu i u poslu znate da je sve moje vezano za promjenu i za otpor ustaljenom. “Svi to rade” ili “Oduvijek se tako radilo” je nešto što iznimno ne volim čuti…. ha ha….. ne da ne volim čuti, nego samo me gledajte! Norme. Okviri. Kutije. Standardno. Ne hvala. Sve samo to ne.
Bolje biti crna ovca. Jer nije crna ovca sama i jedina, nego su sve bijele iste.
Ipak, što će si tko od nas reći za kad prođe vrijeme? Ne znam. Što god da si budete govorili voljela bih da to bude: “nisam znao/znala bolje”. Ili “učinio/učinila sam ono što sam smatrao/smatrala dobrim”.
Samo se nemojte nazivati ružnim imenima. To ostavite drugima. Oni to ionako znaju bolje nego vi. I oni drugi jednostavno nisu važni. Oni misle, govore, čine ono što oni žele i vjeruju da je dobro. Što oni misle, govore i čine nije vaš problem.
Važni ste vi. I ovaj trenutak. A svaki trenutak je baš “ovaj”. Sadašnji.
Ja znam što ću. Novo. Čak i pod cijenu da sa protekom vremena spoznam zabludu, radije ću biti u toj zabludi.
Staro, poznato, to svi rade nije moj fah. Masku svi nose. E, pa ja neću.
O maski nije riječ, međutim. Riječ je o svemu što uz masku čujemo. O svemu što maska izaziva u ljudima. O onome što čini. O onome što mi činimo. Zbog maske.
Ja masku neću. To je moja odluka. Razlog je vrlo jednostavan. Iz moje perspektive. Pokušat ću ga pojednostaviti, tako da razumijete.
To što masku nose svi uopće nije moj problem. Prvo ne nose je svi. I među onima koji je nose postoji otpor. Drugo, “svi je nose” nije dovoljno dobar razlog da je ponesem i ja. Uopće nije razlog da je ponesem i ja. Jedan je razlog taj što je nametnuto. Još je jedan razlog jer je nametnuto iz pogrešnih razloga. U meni to stvara otpor. Snažan.
Zašto, pitate se? Krenimo od razloga koji se navodi kao onaj zbog čega bismo je svi trebali staviti: Štitimo druge.
Stvarno? Stvarno vjerujete u to? Stvarno vjerujete da činjenica da ste se odlučili staviti masku štiti nekog drugog? Pogledajmo to sa druge strane. Vidjet ćete dvije stvari (ili možda nekoliko): nismo preuzeli odgovornost za vlastite živote, zdravlje i odluke. I ne samo to, nego smo umjesto da preuzmemo odgovornost za vlastiti život, zdravlje i odluke, to smo pravo dali drugome. I ne samo to, nego smo sebi za uzvrat dali pravo da odlučujemo o tuđem životu.
Vidite, ja vam NIKADA nisam dala odgovornost za svoj život, zdravlje i odluke. NIKADA. I NIKADA vam je neću ni dati. Ne zato što vam ne vjerujem. Nego zato što JA najbolje znam što je za mene dobro.
I znate što je zanimljivo? TO isto znate i vi. Vaša duša. Onaj duh slobode, ljubavi i sreće koji osjećate u sebi u svakom trenutku svog života. Ali ste zbog vlastitog kukavičlula i straha odlučili tom istom duhu, toj svojoj duši začepiti gubicu. Stavljanjem maske. Danas. Jučer je to bilo nešto drugo. I prekjučer. I prije 5 godina. Sutra će biti isto nešto drugo i prekosutra i za pet godina. Nema veze sa maskom. Iako je ovdje simbolična. I dokle god budete stavljali brnjicu na usta svoje duše, vjerovat ćete da za vaš život JEST odgovoran netko drugi. Za vaše zdravlje. Za vaše odluke. Vjerovat ćete da štitite nekog drugog. Babu, dedu, susjeda, bolesno dijete…. U stvarnosti zatomljujete vrisak svoje duše.
Zato preuzmite j*b*n* odgovornost za svoje živote, zdravlje i odluke i prestanite vašu nesposobnost ili nevoljnost da to učinite svaljivati na nekog drugog. Jer vidite, retorički, kada bih ja i mogla biti odgovorna za vas (a ne mogu i ne želim), ja bih vas željela vidjeti slobodnima. Sretnima. Zaigranima. U izobilju. A ne u jebenom strahu i sa brnjicom preko usta. Pognute glave. Izgubljenog pogleda. Odsutnih. Bez tračka života u vama.
Možda se opet pitate zašto sve ovo. Zašto govorim ovakve stvari. Opet, razlog je jednostavan. A ima ih još. Razloga, naime.
Ja neću staviti masku. Ipak, i ja kao i vi trebam hranu, piće, odjeću, obuću, platila bih i račune, povezla bih se vlakom, busom, gradskim prijevozom. Ali prema nezakonitoj odluci koju slijepo slijedite, meni će sve to biti uskraćeno. Zato jer ne želim staviti masku.
Ima i tome lijeka. Prestat ću ići u dućan, bolje za mene, neću kupovati one stvari koje mi ustvari ne trebaju, odnosno bez kojih mogu. Ali bih ih kupila. Da me pusti u dućan bez maske. No to ne vidi ni vlasnik dućana, a ni zaposlenici. Oni samo vide čudovište koje je opasno i koje ne misli na njih. Jer nije stavilo masku. Ono što ja jedem je svježe voće i povrće. Kupovat ću na tržnici. Kada zatvore i tržnice i kada zabrane (nezakonito) kretanje na otvorenom bez brnjice, naručivat ću dostavu. Ima načina da čovjek dođe do hrane. Uzgajat ću svoju. Putovat ću autom. Ili biciklom na bliže relacije. A računi? Pa, dat ću novac nekome tko ima internet bankarstvo, plaćat ćemo onlajn, a novac na račune uplaćivati na bankomatima. Samo da ne stavimo brnjicu. Pardon, masku. Ne zato jer se inatimo, nego jer smo preuzeli odgovornost za vlastite živote i zdravlje, za vlastite odluke. Zauzvrat, uskraćena nam je sloboda.
A vi?
Vi ćete me gledati kao najgoreg neprijatelja, opasnog po vaš život. Vjerujući da bih ja trebala preuzeti odgovornost za vaš vlastiti strah da se zauzmete za svoju slobodu. Htjet ćete mi silom staviti masku, vrištat ćete da izađem iz dućana ili pošte, zvat ćete mi parapoliciju i mirno gledati da me tuku odvode, stavljaju mi lisice.
Ne zato jer vas ja ugrožavam. Ne zato jer sam ja opasna za vas, Ne zato jer ne mislim na vas. Nego zato što ste pristali na nešto što ne želite, a za što nemate hrabrosti reći ne.
S druge strane, ja nemam potrebu napadati ljude koji nose masku. Niti dovoditi u pitanje njihove odluke. Niti ih uvjeravati da su u krivu i da su idioti. Ja tim ljudima koji nose masku dopuštam slobodu da slobodno odlučuju o vlastitom životu i zdravlju. Nemam to pravo. Odlučivati umjesto njih. Ni moralno. NI duhovno. Ni zakonski. Nemam ga nikakvu namjeru preuzeti. Nemam. Jednostavno je. Ipak, mogu si zadržati pravo da vjerujem da je ta odluka pogrešna. Jer vjerujem. Ali je ne osporavam. Možemo pričati o tome, ako želite, slobodno mi se javite!
Ja sam rođena slobodna. I namjeravam umrijeti slobodna. I radije ću umrijeti slobodna grleći se sa ljudima do kojih mi je stalo nego gledajući ih preko ruba brnjice i čekati da mi netko drugi da dozvolu. Da ih vidim. Zagrlim. Da živim. Jebote. Život. Halo! Život na nogama. Slobodan.
No, nije kasno. Nikad nije kasno. Nikad nije kasno da odgovornost za vlastiti život preuzmete u svoje ruke i da ga nikad nikad ne pustite. Da ga zauvijek zadržite za sebe. Vidjet ćete, onda, tek onda, nećete imati nikakve potrebe drugima određivati što će činiti. Informacije su dostupne svima, ali u vama se mora razviti potreba da sagledate drugu perspektivu. O sebi. O životu. O svijetu kakav poznajete. Ne morate vjerovati meni. Štoviše, uvijek ću vam reći: ne želim vas natjerati da mislite i vjerujete isto što i ja. Ali vas želim natjerati da mislite.
Znajte, u jednom trenutku ćete doći na to mjesto. Na mjesto gdje ćete reći NE!! Ne, ne i ne. Dosta je bilo. Hoće li to biti brnjica? Ne nužno. Ne za vas. Ali nešto hoće! Vjerujte mi.
Budućnost nas treba ujedinjene. Sretne. Vaša budućnost. Budućost vaše djece. Naše. Nas. Ujedinjene. I pune ljubavi jedni prema drugima.
Nismo došli na Majčicu Zemlju da bismo živjeli mizerne živote u strahu i stisnuti robujući bilo kome ili bilo čemu.
I nije istina da je u ljudskoj prirodi ratovanje, zločin, patnja, stradanje, mržnja, strah. Nije. Samo su nas uvjerili u to.
To vam je onaj sindrom kuhane žabe koji sam spomenula na početku.
Vjerujte mi, voda samo što nije zakipjela. Otvorite oči. Probudite se! Usrdno vas molim. Majčica zemlja vas treba. Sretne. Slobodne. Zdrave. Pune ljubavi.
blogpost by Darinka, sva prava pridržana
NAPOMENA: Isti tekst objavljen na mojim vlastitim web stranicama: www.holistickaterapija.com www. masazatijela.com www.eulifeplus.com i na vlastitom LinkedIn profilu
foto by Free-Photos