19 Oct Privatni prostor
Odnosno dozvola za ulazak u nečiji privatni prostor. I ne samo dozvola za ulazak u nečiji privatni prostor, nego i dozvola za nekoga dotaknuti.
Je li to neka šala? Mit? Nečija izmišljotina? Mislite li da ljudi pretjeruju kada vam kažu da ih ne dodirujete? Ili da izađete iz njihovog privatnog prostora, tj. da ne ulazite nepozvani? Ili kada im uputite neku riječ koja koliko god se čini slatka i nevina u sebi nosi nešto loše. Mislite li da su bezveze digli toliku galamu oko toga?
Ili ne?
Psihologija i psihijatrija znaju da se svaka trauma upisuje u ljudsko tijelo. I rekla bih da za nikoga ovo više nije tajna.
Kao što nije tajna da svatko od nas oko sebe ima energetsko polje kojeg je više ili manje svjestan, kojeg više ili manje njeguje i čuva.
I obje ove stvari su važne, iako privatni prostor i dodiri, tj. kada je ulazak u privatni prostor ili dodir dobrodošao ili nije varira od pojedinca do pojedinca. Ulazak u privatni prostor nije samo nečija blizina nego i nečiji komentar. Znači i djelovanje i govorenje.
Sigurna sam da ste svi doživjeli da vam se netko u dućanu u redu na blagajnu gura u koljena kolicima ili košarom. Ili u pošti ili banci na šalteru stane uz vaše rame. Meni se dogodilo puno puta. Nije ugodan osjećaj. Meni nije. I uvijek me zaprepasti koliko ljudi se počne svađati sa mnom kada kažem izađite molim vas iz mog privatnog prostora, ili ako kažem, preblizu ste stali. Uglavnom se narogušim. Prvo zato što mi je netko ušao u privatni prostor bez dozvole, a dodatno još i zbog toga jer mi nastoji oduzeti pravo da mi to nije niti ugodno niti prihvatljivo. Ne želim to, ne osjećam se dobro, ali onaj tko je prekoračio granicu smatra da je u pravu? Ja pretjerujem?
Ja? Sjećam se jedne žene koja je u potpuno praznom dućanu, prilično mali prostor, cijelo vrijeme sa svojom košarom bila u mojim bubrezima i kad smo došli na blagajnu isto gazi preko mene i mog prostora, i ja kažem: Možete li molim vas prestati ulaziti u moj privatni prostor? Žena me pogledala sa čuđenjem i zaprepašteno upitala: Ja?!
Ne, moj pokojni otac!
Nastavila se svađati i omalovažavati moj osjećaj, a sve što je trebala učiniti je napraviti korak natrag i ispričati se. Ni dan danas ne znam je li žena bila luda ili su se možda dvije različite vremenske crte preklopile… hehe.
Šalu na stranu, kada sam gore spomenula traumu koja se upisuje u fizičko tijelo, bila sam ozbiljna. Svima vama mogu preporučiti sa srcem knjigu koja je promijenila moj život. Mislim da je prije par godina prevedena na hrvatski jezik i da je možda možete posuditi u gradskim knjižnicama, ali ja sam je pročitala u originalu na engleskom: Body keeps the Score. Autor je psihijatar čijeg se imena sada ne mogu sjetiti (Bassel van de Kerk ili nešto slično), koji je godinama radio sa traumatiziranim ljudima, uglavnom sudionicima rata.
Trauma. Trauma? Čak i kada padnete, radi se o traumi. I ako vam netko ne drži prostor i ne dopusti da vaš živčani sustav istitra tu traumu, zaglavit ćete u njoj dok je ne istitrate. Danas to mnogi nazivaju drukčijim imenima, ali govore suštinski o istoj stvari. Zašto to sada spominjem? Zato što sam kroz svoje životno iskustvo i rad sa ljudima došla do jednog zaključka koji mi je pomogao da na većinu toga vezanog za ljudsko tijelo i život počnem gledati drugačijim očima. Ukoliko nam oni s kojima dijelimo ono što nam se dogodilo i trenutno događa, pa i ova neugoda jer je netko prekoračio naše granice na bilo koji način, govore da to nije ništa, da pretjerujemo ili nam na bilo koji način zapravo ne priznaju doživljaj, ostat ćemo zaglavljeni. Ljudi ovo nije šala. Pri tome ne mislim reći da je netko drugi odgovoran za ono što se nama događa. Ovdje govorim o tome kako bismo uistinu morali biti pažljiviji sa svojim postupcima i riječima. Ne zaboravite, svakome je njegovo teško. I vi se osobno možete čuditi nečijem teretu, ali nikada nemojte izgubiti iz vida da to nije ni vaš teret niti je na vama da određujete što je drugima teret.
Sjetite se toga, pogotovo muškarci, kada na poslu ili bilo gdje posegnete za guzicom i sisama neke žene. Kada je uštipnete ili pokažete neku gestu ili joj uputite neki vulgarni komentar koji vi smatrate komplimentom. I kada već to spominjem, sigurna sam da je svaka žena, a ovdje vam tvrdim da sam i ja, doživjela neku vrstu prisilnog dodira ili komentara od muškarca. Neželjenu. Na poslu, u tramvaju, u kafiću, svugdje. Danas se to zove seksualno uzmeniravanje, ali da, svejedno je kako smo to nazvali, to je prekoračena granica.
Davno sam sa nekim društvom bila na moru i sa plaže smo krenuli u kafić na neko piće. Ispred nas ide grupica od 3-4 muškarca i jedan od njih govori: ….. “ona pi*** je jučer došla za drugi stol” …. Potpuno sam svjesna da sam izvukla iz konteksta jer sam čula samo dio njihove priče, ali složit ćete se sa mnom da je ono što sam čula jako ružno. Upitala sam u prolazu cijelu tu skupinu zapravo iako sam gledala i tog muškarca: “Imate li vi sestru ili kćer?”
I ne, muškarci, nijedna žena nije obukla minicu niti dekoltiranu majicu da bi vas zadivila, pogotovo ne da bi vam dala dozvolu da je hvatate za guzicu i sise, dobacujete prostote i slično. Vjerovali ili ne, vaši pimpeki nisu mjesto na kojima počinje i završava svijet bilo koje od nas žena. Koliko god vam se to malo dopalo, ali to je prava istina.
Ovdje je važno reći i sljedeće: Naravno da postoje i muškarci koji doživljavaju seksualno uznemiravanje od strane žena, ali u daleko manjem broju i iz različitih razloga. Razlozi za to nisu tema ovog bloga.
Tema je NEŽELJENI DODIR, NEŽELJENI KOMENTAR I NEŽELJENI PRISTUP U VLASTITI PRIVATNI PROSTOR.
Molim vas, sjetite se toga. Netko to ne želi. Možda ne svi i možda ne uvijek, ali onda kada ne želi, moramo to uvažiti. I bolje je, daleko bolje, ostati na distanci i zatražiti dozvolu “preko ograde”, nego prekoračivati ju bez pitanja. To je zlostavljanje, silovanje nečije odluke, riječi, uvjerenja, ….
Osim što to trebamo svi uvažiti kada nam netko kaže, ispričati se i vratiti se sa druge strane crte, u svoju stranu te nevidljive ali ipak jako vidljive granice, morali bismo imati i malo više vlastite svijesti i uvažavanja prije svega sebe i svog prostora, a onda i svih ljudi u našoj neposrednoj blizini. Mi bismo se trebali osjećati sigurno jedni s drugima bz obzira poznajemo li ljude oko sebe ili ne.
Molim vas, sjetite se toga. Iako vam možda vlastita kći, majka, sestra, žena nikada nije rekla da je doživjela nečiji neželjeni dodir ili komentar, to ne znači da nije. I sljedeći put kad pomislite da pretjeruje u nečemu, zastanite i promislite. Jeste li vi u autoritetu da odlučite što je nekome drugom previše?
Ja zasigurno znam da ja nisam. Za NIKOGA OSIM ZA SEBE. I nikome to pravo i autoritet nikada neću prepustiti.
Za kraj, ako vam to još nitko nije rekao, ja vas volim i vjerujem u vas. Okrenite se do čovjeka koji stoji uz vas i recite mu: Možemo mi ovo!
United we stand!
blogpost by me
Foto by pexels-renee-b