06 Oct Vjerujemo li i koliko svome tijelu?
Jedna od stvari koja me je jako davno fascinirala prvi put i nije me prestala fascinirati od tada sve do danas i ne prestaje me fascinirati i neće me prestati fascinirati je……. što sve naša tijela mogu.
No, istovremeno sam svjesna koliko malo ljudi zna koliko naša tijela mogu. Ili koliko ih malo koristi kapacitete naših tijela. Koliko ih je uopće svjesno tijela.
Iako se stvari jesu puno promijenile u odnosu na prije nekoliko desetljeća, još uvijek me začudi kako malo neki ljudi vjeruju svoja tijela. I ono što ona mogu.
Kad kažem naše tijelo, ovdje mislim na sva naša tijela – fizičko, mentalno i emotivno (elektromagnetno, energetsko), duhovno tijelo, jer jedno ne postoji bez drugog i jedno podržava drugo.
Dat ću vam jedan primjer. A takvih je puno oko nas.
Jedna susjeda mi se jedan dan požali da ju boli grlo. Jutros kad se probudila osjetila je kako joj se penje vrućina i pečenje iz pluća u grlo. Ima laganu temperaturu, osjeća se slaba, ali popit će neki ajurvedski ili homeopatski pripravak i čekat će da prođe. Isto poslijepodne, sretnem ju ponovno, simptomi su isti, nisu se povećali, ali sada dodaje valjda neću završiti na antibiotiku. Ovaj put joj je glas stanjen i težak samosažaljenjem, iako uz iste simptome za to nema razloga. Prođe par dana, sretnem ju opet i ona kaže, evo me kod liječnika ipak sam uzela antibiotik da mi to prođe.
Hm. Naravno da nisam u tuđim cipelama, ali ovdje govorim samo o vlastitom iskustvu. Ne možete istovremeno vjerovati i u zapadnjačku medicinu i tablete i u prirodu. Možete vjerovati ili u jedno ili u drugo. Naravno da vjerovanje ili u jedno ili u drugo ne isključuje povremeno posezanje za drugim, ali ne može istovremeno. Mislim može u teoriji, ali neće biti rezultata ili će rezultati biti zbunjujući.
Naša su tijela tvornica zdravlja. Što bi drugo mogao biti i kako bismo drugačije mogli nazvati sustav koji besprijekorno obavlja milijune metaboličkih, kemijskih i neuroloških funkcija, nastojeći u svakom trenutku osigurati da se izluči iz sustava ono što je štetno i/ili iskorišteno, a time i sačuva zdravlje i funkcija onoga što je ostalo.
Kada počnemo osjećati žarenje u grlu, poveća se tjelesna temperatura to je siguran znak da se aktivirao naš imunološki sustav. Kada on radi prekovremeno, a to je onda kada nas mora riješiti puno viška nepotrebnog, zagrije se, otud temperatura. Naše se tijelo u svakom trenutku brine da mi budemo optimalno zdravi. To znači da ništa nije zaklesano u kamenu, pa nije ni zdravlje onako kako ga poima današnje društvo, nego da se optimalno zdravlje razumijeva i postiže stalnim nastojanjima da otklon od neke vertikale koju smatramo apsolutnim zdavljem bude minimalan.
I naše tijelo obavlja funkcije koje su potrebne da bi to postiglo. Ali i održalo. Optimalno zdravlje.
I kada mu priđemo sa nečim izvanjskim – tableta, antibiotik, prašak, operacija, lijek…. poremetili smo tu ravnotežu. I puno duže nam treba da naše tijelo opet dođe najbliže moguće vertikali koju smatramo apsolutnim zdravljem.
Nije moguće izdvojiti i liječiti ljudsko tijelo iscjepkano. Pa imamo urologa, pulmologa, očnog, internistu, kirurga. Nije moguće isjepkano pristupiti ljudskom tijelu zanemarujući cjelinu i sve ostale sustave, kao što to zapadnjačka medicina čini, i za rezultat dobiti optimalno zdravlje.
Sve što je moguće postići je zakamuflirati simptome i nazvati to optimalnim zdravljem. Jer dokle god djelujemo na simptome, zanemarujući uzrok, poboljšanje u općem stanju može biti nekog kratkog vijeka, ali netretiran uzrok će ponovno dovesti do istih simptoma ili malo potenciranih. U stvarnosti, to naše tijelo vrišti u nastojanju da nam ukaže na nešto što zanemarujemo već dugo. Dovoljno dugo da je otklon od vertikale koju smatramo optimalnim zdravljem, veliki i dugotrjan.
Naša tijela su savršena tvornica sa svim potrebnim antibioticima i lijekovima, prašcima i tabletama. Samo mu trebamo dopustiti da nam to pokaže.
Ukoliko ne vjerujete da vaše tijelo može samo sebe iscijeliti – a to mu je primarna funkcija – onda ćete za najmanju neugodu posegnuti za izvanjskim.
Napominjem, vrlo je važno, nikome od vas ne savjetujem da prestane sa terapijom ili da ne odlazi kod liječnika. Niti postavljam dijagnoze.
Samo bih vam podvukla da su naša tijela puno više od onoga što su nas uvjerili ili pokušali uvjeriti cijeli život. Nemoćno i potrebito. Slabo i neupotrebljivo.
U stvarnosti, naše tijelo može samo sebe iscijeliti. I sve ovo što je u zapadnjačkoj medicini dobilo etiketu zvanu dijagnoza koju je potrebno tretirati izvanjskim medikamentima od nas čini slabe jedinke. Slabe jedinke slabih tijela. I što dugotrajnije sa tabletama stajete na put prirodnim funkcijama svoga tijela – onoga što je njegova primarna zadaća, da vas iscijeli i zaštiti – to je dugotrajniji proces uspostavljanja ponovne ravnoteže. Ali je tu ravnotežu moguće povratiti. Zato što joj naše tijelo neprekidno teži. I čini sve da je postigne.
I ima sve potrebno da bi ju održalo.
Naša su tijela čuda. Molim vas da ih sagledate kao takve i počnete im vjerovati. Čudo može čudo. Ništa drugo nije moguće.
blogpost by Darinka
Foto by MatanVizel