18 Jul Da li djeca mogu razumjeti roditelje
Svi smo mi nekada bilo djeca. A svi smo cijeli život nečije dijete čak i kada su naši roditelji stari ili umrli i kad i sami dospijemo u poodmaklu dob i imamo svoju djecu.
Koliko djeca ne mogu razumjeti roditelje možda nije tema o kojoj se govori, ali važna je. Meni je važna, a rekla bih i da je važna svima nama prije svega nešto starijoj djeci, odnosno onoj djeci koja se mogu pronaći u drugoj skupini koju sam navela u svojoj prvoj rečenici. Možda već imamo svoju djecu, možda su nam roditelji već umrli, a u svakom slučaju su već stariji, no možda još uvijek imamo neke neriješene odnose sa njima ili oko njih.
Moje prvo osvještavanje oko toga da djeca ne mogu razumjeti roditelje se dogodilo tek u mojim tridesetim godinama kada sam krenula na put prikupljanja životnih informacija vezanih za moju mamu i njezino odrastanje. O tome sam nešto više pisala u svom tekstu prije par godina naziva Mama volim te.
Pozivam sve vas da pročitate taj tekst ukoliko već niste. Možete ga pronaći na ovoj poveznici: https://masazatijela.com/majka
Drugo osvještavanje je zapravo put kojim sam krenula iza toga koji je bio popločan morem situacija između različitih roditelja i djece i u različitim životnim dobima. Sa sasvim malom djecom, sa tinejdžerima, ali i sa odraslom djecom.
Bez obzira da li djeca i roditelji žive skupa, dinamika njihovog odnosa je prisutna u svakoj pori života i jednih i drugih, i roditelja i djece.
Prošlo ljeto sam svjedočila jednoj situaciji koja me je zapravo ponukala da danas napišem ovaj tekst. Jedno dijete tinejdžer i jedna samohrana majka, majka je skuhala ljetni ručak sa puno ljubavi kao što to inače majke kuhaju. Sjeli smo za stol, gladni svi poslije cijelog dana plivanja i na suncu, i dijete počne mrljati po tanjuru i kaže da mu jelo koje inače jako voli (radilo se o makaronima sa sirom), nikako ne može pojesti jer mu ima okus po piti od špinata (makaroni su bili zeleni).
Ništa strašno, pomislio bi čovjek. Vjerovatno i nije, ipak iz nekog razloga pogled na majku u tom trenutku mi je natjerao suze na oči.
Koliko toga majke podnesu od svoje djece!! Koliko toga majke podnesu od vlastite djece! Toga je toliko da uistinu samo majka može u istom tom trenutku osjećati jednaku ljubav prema svom djetetu i želju da za sat vremena i sutra i prekosutra i za tri mjeseca iznova i svaki dan sa jednakom ljubavlju pripremi hranu za svoje dijete, čak i onda kada se dječije ponašanje čini nezahvalnim i bezobraznim.
A dijete?
Dijete ništa od toga ne vidi. Dijete ništa od toga još uvijek ne razumije. Ja znam da ja kao dijete nisam ništa od ovoga vidjela niti razumjela.
U tom trenutku sam ja bila i dijete koje se sjetilo mnoštva situacija gdje sam se ponašala upravo kao ovaj tinejdžer – potpuno nesvjesna onoga što se odvija u srcu moje majke, tuge, žalosti i nesebične i ogromne ljubavi koju majka prema meni kao svom djetetu osjeća, a istovremeno i majka koja shvaća da dijete ne može razumjeti u dobi u kojoj je.
Nema zle namjere u ponašanju djeteta, ipak, cijela lepeza emocija koje sam pročitala na licu majke otvorila mi je vrata koja do tada nisam vidjela. Vrata iza kojih se sve odvija istovremeno, ali i odvojeno i pojedinačno. Ali iza kojih se definitivno nalazi nešto neprocjenjivo. Spoznaja.
Spoznaja da je sve povezano i uzročno posljedično isprepleteno. Da smo svi jedno i povezani u neraskidive veze. Da sve što činimo ima utjecaja na sve i svakoga. I da ništa nije uzaludno ili bačeno.
Nisam ni mogla vidjeti niti razumjeti. Bez puta kojim sam prošla. Tako je to. Vjerujem da ne postoji drugačiji put. Ostaje mi jedino da se nadam da će ovaj moj tekst pomoći nekoj majci ili nekom djetetu da svoj odnos dožive u drugačijem svjetlu.
Volim vas! Ako vam to danas nitko nije rekao – ja vas volim! I vjerujem u vas.
blogpost by Darinka
Foto by justamonster