23 Oct Koliko koštaju principi?
Principi su principi i vrijede samo onda ako ih se pridržavamo i u situacijama koje nam naoko ne donose korist.
Rečenica je koju sam to puno puta ponovila. I u koju čvrsto vjerujem. Poklapa se sa drugom rečenicom koju ponavlja i sa mojim vjerovanjem da je vrlo važno kakve izbore svakodnevno činimo: jesu li to oni koji su nam momentalno lakši i ne zahtijevaju od nas da se “protegnemo” (čitaj da se pridržavamo nekih principa) previše ili uopće? Ili su oni koji od nas traže upravo pridržavanje ovih principa o kojima govorim? “Rastezanje”, činjenje onih stvari koje nam se možda ne daju, stvaraju nam potrebu da postupimo jednako kao ranije iako znamo da to ne koristi, koje će možda iz našeg života otjerati neke ljude, zbog kojih nećemo biti omiljeni u društvu, zbog kojih će nas zvati čudnima.
Jer, jasno bi trebalo biti da nam principi – upravo one stvari za koje nam je potrebno najviše samodiscipline, mentalne i emotivne snage – dugoročno donose korist i imaju u sebi snagu koja nam je potrebna za promjenu.
Za razliku od onih koje od nas zahtijevaju jedino ostanak u zoni ugode (kad ne znaš da li se piše koMfora ili koNfora, a ne da ti se provjeriti u rječniku – onda napišeš ugoda!!!). A jasno je da u zoni ugode sve ostaje jednako i ništa se u nama i u našem životu ne mijenja.
Rijetko sretnem principijelne ljude. Ne osuđujem. Ne kritiziram. Samo iznosim svoje iskustvo. Ne znam osobne priče i ne hodam u tuđim cipelama za veliku većinu ljudi, ali znam zajednički nazivnik: strah.
Što će misliti drugi. Hoću li se dopasti. Što ako me prestanu voljeti. Ako to učinim više neću biti poželjan u društvu. Neće me pozvati na proslavu. Naljutit će se na mene. Sigurno će misliti da sam prezahtjevna. I tako dalje i tako dalje i tako dalje.
Principijelni ljudi često budu izloženi svakakvim predrasudama. Ili meta tračevima, napadima, uvredama, mnogi čak i mržnji, javnom i medijskom linču. Često se za njih kaže da su “teški za suradnju”, da “su vrlo zahtjevni”, da su “antiprotivni”, drugim riječima – to je etiketiranje često plod ljutnje na samoga sebe jer ljudi vjeruju kako nisu dovoljno snažni napraviti promjenu koju žele i vide da su učinili drugi.
Po sebi znam da radim samo ono što vjerujem da je za moje dobro. Da meni može pomoći. Da odgovara kodeksima poštenja, ljubavi i uvažavanja zakonitosti prirode i univerzuma, te neće nanijeti zlo niti nepravdu niti jednom čovjeku ili prirodi.
Ne priklanjam se modnim trendovima i uvriježenim vjerovanjima o bilo čemu. Malo me toga može izbaciti iz takta. Putujem svojim putem odbijajući kutije, police, sve ono što svi rade ili se oduvijek tako radilo. Moja vjerovanja polaze iz moje unutrašnjosti i zato je moj put onaj kojim se rjeđe ide. Ja sam spremna platiti tu cijenu za svoje principe. Samoće. Ne imanja varljivih titula, statusa ili mjesta u materijalnom svijetu. Jer to nisu stvari koje bi me odeređivale kao ljudsko biće.
Je li to lako? pa otprilike isto kao biti kršćanin u muslimanskoj zemlji bi prilično dobro opisalo koliko je lako.
Jesam li se spremna odreći principa da bi mi bilo lakše? ne. Jer bi to značilo da izdajem sve ono što vjerujem svojom dušom i što živim cijeli život. Ne mogu svoju dušu prodati zato da bi mi bilo lakše. Jer i to lakše je pitanje perspektive.
Važno je znati da posljedice za svoje postupke, riječi i odluke snosimo sami. Pridržavali se mi principa ili ne, sve što nam se događa je plod naših postupaka, odluka, riječi.
blogpost by Darinka
Foto by silviarita