13 Nov Mama volim te
“Predaj se srce, izgubili smo boj, nikada više ti ne pričaj o njoj, u mom životu sad nema više nje; predaj se srce izgubili smo sve” – stih pjesme koju su davno pjevali Indexi vrti se u mojoj glavi od jutra.
Pjesma je o ljubavi prema ženi, bilo kojoj ženi, ali meni je sada na pameti samo jedna žena.
Moja mama.
Iako je nema već nešto više od dvije godine, zadnjih nekoliko tjedana mi je često u snovima. Ustvari ne sanjam nju – mamu. Ne sanjam SAMO nju. Sanjam energiju koju ima. Tako znam da je ona. Mama, volim te.
Cijeli život slušam kako je sukob generacija prisutan, prirodan, gotovo neminovan, kako sukoba između generacija ima u svakoj obitelji. Slušam i to da smo prije rođenja odabrali obitelj u kojoj ćemo se roditi. I dugo sam se pitala je li moja duša bila potpuno pri svijesti kada je odabrala.
Sigurna sam da ćete se većina pronaći u ovome…. malo je i šaljivo ovako sa odmakom pričati o svemu tome. Moje je djetinjstvo bilo sretno. Bilo mi je super jurcati po livadama i šumama u Desmericama, malom seocetu kraj Ogulina gdje smo provodili veliki dio vremena dok smo bili manji. Kupanje na Sabljacima, pentranje po Kleku, spavanje u sjeniku, mačke i mačići, psi, krave, kokoši i traženje jaja, patke, zima, skakanje po drveću, pomaganje u sjetvi i žetvi, odlazak u vrt – u dućan kako smo govorili po svježe voće i povrće, vrcanje meda, a vrhunac je bio odlazak po sijeno i vožnja natrag na kolima. Sretno djetinjstvo na selu. Podijeljeno sa djetinjstvom u Sarajevu, u velikom gradu. Ostali su mi u sjećanju grupni odlasci na Trebević, Jahorinu, Bjelašnicu, švercanje u tramvajima i autobusima, beskrajno dugi ljetni dani, kartanje remija. Odrastanje u dvije potpuno različite sredine je bogatstvo, kažem vam, svoj život ne bih mijenjala za nijedan drugi.
Oni koji me znaju, znaju i to da sam često govorila da moj život nije uvijek bio lak, ali da sam ga uvijek voljela i da ga ne bih mijenjala za neki drugi. Da imam mogućnost vratiti sat, odabrala bih gotovo sve isto.
Oni koji me znaju, znaju i to da sam o svojoj obitelji, majci, ocu, bratu, sestri govorila lijepo. Vrlo rijetki su od mene čuli ponekoju situaciju koja se dogodila u našoj obitelji, a koja nije baš bila lijepa. Da ne bude zabune, bilo smo obitelj kao mnoge, i kod nas se u četiri zida događalo puno toga. Prolivenih suza, neshvaćenih osjećaja, ranjenih srdaca, uvreda. Bilo je i puno smijeha, putovanja, druženja sa djecom, slobode, roštilja i večera sa obiteljskim prijateljima.
Divila sam se mami. Njezinoj snazi. Njezinoj neovisnosti. Bojala se njezine ljutnje. Strepila od njezine ledene šutnje. Voljela njezine zagrljaje, miris kombinezona u kojem je spavala. Doživljavala sam je kao snažnu ženu. Trudila sam se iz petnih žila biti dobro dijete, voljeno. Bilo je i svađa, i nemilih događaja, pljuštale su i uvrede, teško se razgovaralo, mnoge stvari su prešućivane, gurane pod tepih. Dogodilo se puno toga…. i jednog sam dana poželjela razumjeti mamine postupke. Počela sam sklapati mozaik, postavila puno pitanja njezinim sestrama o njihovom životu, odrastanju. Potraga za širom slikom koja bi mi pomogla da razumijem trajala je godinama, puno sam toga saznala od tatine braće i sestara, a za potpunu sliku trebalo je i mojeg iskustva, odrastanja, opraštanja, iskrenosti, ranjivosti, plača, suza, boli.
Razumjela sam konačno mnoge mamine postupke. Shvatila sam da je i ona imala djetinjstvo. I mnoštvo situacija koje su bile teške i koje su je oblikovale u ženu kakva je bila. I ja sama sam učinila puno toga u svom vlastitom životu, naučila, iscijelila, otpustila, oprostila bez čega sve te spoznaje ne bi bile moguće.
Takva nova ja u jednom sam trenutku ispričala mami svoj dio priče, svoje iskustvo, pokušala objasniti svoje postupke iz prošlosti, ne da bih ih opravdala…. nego da bi me mama razumjela.
I zamolila sam mamu za oproštaj. To je bio najbolja stvar koju sam u životu učinila do tada.
Uvijek me smetalo kada bih netko od mojih prijatelja govorio ružne riječi svojim roditeljima. Majci, ocu. To mi nikada nije bilo ugodno za čuti ili svjedočiti. Kada sam to spoznala i sama, govorila sam: veliki sam teret sa svojih leđa skinula onog trenutka kada sam osvijestila da su i moji roditelji imali djetinjstvo i da iz tog djetinjstva nose traume. Do tada sam ih gledala kao što svi mi vjerujem gledamo roditelje. To su roditelji. Ali i roditelji su nekad bili djeca. I imaju svoju povijest.
Moje putovanje samoj sebi je trajalo i dalje, i par dana prije nego što je mama umrla, pomislila sam da još jedna stvar stoji između nas. Stupile smo u kontakt. Rekla sam joj da joj opraštam što me povrijedila kao žena ženu. Izgladile smo i tu još jednu stvar koja je stajala između nas.
Danas znam da je to bila stvar koja je meni trebala. I spoznala sam da sam zapravo uvijek gledala samo svoju stranu. Čak i onda kada sam slagala kockice maminog života, bilo je to da ja razumijem. Nikad nije bilo da mamu razumijem. Kao majku. Kao ženu.
A razlika je ogromna. I sav taj moj višemjesečni rad na otvaranju srčane čakre i rad sa sjenama i sa vlastitim mrakom i snovi u kojima se pojavljuje mama….. evo me tu s vama dok prsti jure po tipkovnici i prosipaju tekst koji upravo čitate, brzo brzo da mi ne bi nešto promaklo i da nešto ne zaboravim…. je sve smo mi žene istovremeno i majke. Čak i kada nemamo svoje vlastite potomke, majke smo. Veći samom ulogom da kroz nas dolazi novi život koja nam je dana.
Mama, volim te.
Hvala ti što si mi bila mama. I molim te oprosti mi što nisam vidjela da sam i ja tebe povrijedila kao žena ženu. Kao majka majku.
I kada bih sada mogla vratiti vrijeme….. to bi bila jedina stvar koju bih željela napraviti drugačije.
Mama, volim te.
blogpost by Darinka
foto by StockSnap